Za danas smo vam spremili jednu jako emotivnu ispovijest, od strane jednoga muškarca, a čije su riječi naišle na jako veliku osudu cijele javnosti….
Varanje predstavlja značajnu prepreku za povrijeđenog partnera; Iako se možda ne čini uvijek kao izazovno vrijeme, mnogi pojedinci na kraju podlegnu osjećajima depresije. Svaki odnos mora se temeljiti na uzajamnom poštovanju, razumijevanju i uvažavanju, ali varanje ne donosi nikakve koristi ni jednoj uključenoj strani. U ovom članku želimo s vama podijeliti jedan konkretan slučaj u nadi da će vam pomoći.
- Događaji su počeli kasno jedne večeri, pod utjecajem alkohola, dovodeći me do postupaka koji su rezultirali trajnim gubitkom osobe koju sam najviše cijenio. Bio je to trenutak obilježen slabošću, glupošću i samosabotažom. Po povratku kući, ostaci te noći bili su nepogrešivo očiti – tragovi crvenog ruža na mojoj košulji nisu bili prilika za prijevaru. Pogledala me ravno u oči, ne tražeći od mene da postavljam nikakva pitanja. Prenio sam istinu bez da sam se branio i tražio opravdanje. Prihvatio sam punu odgovornost za sve što je uslijedilo. Njezin odgovor, iako nije bio agresivan, ipak je bio duboko dojmljiv.
Nije povisila glas, nije bacala predmete niti se upuštala u bilo kakav fizički obračun. Umjesto toga, jednostavno je plakala. Suze su joj tekle niz lice, a glas joj je drhtao dok je izgovarala rečenicu koja će mi zauvijek ostati urezana u sjećanje: “Ne mogu te više gledati.” To su bile posljednje riječi koje mi je uputila. Tišina koja je uslijedila pokazala se bolnijom od bilo kojeg ispada. Sljedeće jutro otišla je bez ikakve drame, prijetnji i pompe. Skupivši svoje stvari, nestala je iz mog postojanja. Ostala sam sama, suočena sa svojom krivnjom i teškom tišinom koju nisam mogla ispuniti.
Nisam znao za njezino odredište i nisam je tražio. Osjećao sam da nemam pravo tražiti objašnjenje niti tražiti oprost. U tom sam trenutku vjerovala da sam ga zauvijek izgubila. Vrijeme je nastavilo teći naprijed, ali bol je ostala neizliječena. Nosio sam njezino sjećanje kao da je uteg koji nisam mogao ostaviti sa strane. Tada se dogodio nepredviđeni događaj. Na ulici sam naišao na lice koje sam prepoznao — njezina majka. U društvu živahnog mladića, blistavog osmijeha i znatiželjnog držanja, privukla je moju pozornost. Potaknut iskrenom znatiželjom, a možda i osnovnom čežnjom, raspitao sam se o djetetovu identitetu. Susrevši moj pogled izravno, odgovorila je: “To je Anin sin.” Obavila me duboka tišina.
Riječi su mi odzvanjale u mislima, ostavljajući me u nevjerici u ono što sam upravo čula. Razmišljao sam o mogućnosti da je Ana u blizini, možda odmah iza ugla. Raspitujući se gdje se nalazi, dobio sam odgovor koji je sijekao zrak preciznošću oštrice: “Anna je umrla pri porodu.” Našao sam se u stanju zbunjenosti, pokušavajući shvatiti značenje njezinih riječi. Objasnila je da je Ana, kada je otišla iz mog života, već bila u trećem mjesecu trudnoće. Nikakva mi poruka nije prenesena; Otišla je a da me nije obavijestila. Odlazeći s našim djetetom, ostala sam potpuno bez svijesti. Mladić pored nje, potpuno nesvjestan događaja koji su se zbili, bio je moj sin – moje dijete. Bila je to kombinacija i Ane i mene.
Život koji sam ugrozio svojim postupcima sada je stajao preda mnom, nenajavljen, nepripremljen i lišen ikakvog izbora. Taj dječak trenutno živi sa mnom. Ja mu se brinem, prenosim mu znanje i volim ga dublje nego što sam ikada vjerovala da je moguće. U njegovu pogledu vidim nju — vidim Annu. Svjedok sam onoga što sam izgubio. Njezin duh odzvanja u svakom njegovom osmijehu. Svaki put kad me pogleda, pitam se bi li se osjećala ponosnom na moj trud. Pokušavam se poboljšati zbog njega. Za nju. Za nas koji više nismo prisutni.
Ana ostaje stalno prisutna u mojim mislima. Sjećanja na nju s vremenom se ne smanjuju. Svaki smijeh, pogled i trenutak koji smo podijelili živi živo u mojim mislima, unatoč padu koji sam prouzročio vlastitim nedostacima. Ono što sam izgubio nepovratno je, a ono što nisam mogao postati ne može se vratiti. Dok upravljam nepredvidivim životom i pokušavam ispuniti svoju ulogu oca u njezinoj odsutnosti, u mislima mi odjekuje jedno pitanje: Koliko toga moramo pretrpjeti prije nego što istinski cijenimo ono što imamo dok nam je nadohvat ruke?
