Glumac Mija Aleksić rođen je u mestu Gornja Crnuća, u opštini Gornji Milanovac. Osnovnu školu završio je u Vraćevšnici, ali kako je ta škola imala samo četiri razreda, a njegov otac smatrao da je obrazovanje važno, porodica Aleksić se 1934. godine preselila u Kragujevac.
Sedam godina kasnije, 1941., među stotinama školaraca okupljenih u Šumaricama na strijeljanju našla se tada osamnaestogodišnja Mija Aleksić.Izvanredna priča Zike Živulovića-Serafima, našeg cijenjenog komičara, govori o njegovom tijesnom bijegu od pucnjave i slikovito opisuje mučne kragujevačke kragujevačke kragujevačke dane 1941. godine. Ovaj prikaz objavila je RTV revija u svibnju 1970. godine. Ovdje donosim priču u svim detaljima:
- Ujutro 20. listopada 1941. Sinđina majka rano je ustala da kupi kruha za doručak. Za to vrijeme, otac Velimir je ležao u krevetu, a misli su mu bile okupirane mislima o ruskom frontu. Pitao se postižu li Nijemci doista uspjehe o kojima je javljao radio.Sovjeti se povlače. Mija je tog dana imao sat matematike, predmeta u kojem nije briljirao, a očekivao je poziv… Bio je svjestan da je njegovo znanje minimalno, možda tek nešto više od ničega. Dok je popravljao frizuru pred ogledalom, predskazao je sebi:
“O, Bože, ako danas uspijete izvesti taj tečaj, sigurno ćete doživjeti stoljeće!Nikada nije zamišljao da će se suočiti s još jednim satom koji bi mu mogao ponuditi priliku za život unutar sljedeća 24 sata.U kući Mike Dragićevića živjela je obitelj Aleksić. Smješteno između Rudničke i Ulice prijestolonasljednika Petra, njihovo dvorište nalazi se na osami, zaštićeno od vanjskih utjecaja i nadzora.
Mija je izašao van i prošetao se dvorištem, nadajući se da će mu možda svježi zrak pomoći da upije nešto od te frustrirajuće matematike. Zgrabio je udžbenik, namjeravajući brzo preletjeti današnju lekciju. Ovo nije prvi slučaj da se odvažio na ovakav način.”Ne, tata, samo da procijenim znanje…”, uslijedio je veseli odgovor.Kao i obično.. primijetila je Miya široko i nerazgovjetno.”Nazad!” – vikao je Sinđa.Što je to? Velimir je skočio.Kako?
- Kupite ga. Svjedočio sam vojnicima s mitraljezima na ulicama. Otimaju sve što je živo po dolaskuSklanjaju ih iz domova…Velimir još uvijek nije shvatio situaciju.Požuri, idemo! Što vas sputava?Čekaj… vode li i djecu?Miya je skupa s knjigama uzela punđu.Bojim se ostati ovdje. pohađam školu. Što god da ih snađe, spreman sam se suočiti s istom sudbinom.Sine, ostani! Odvojite vrijeme da upoznate Sinđu.
Međutim, on je već preskočio vrata.Mija je pohađao Drugu mušku gimnaziju koja se nalazila preko puta njegove kuće. Ovo je bila stara, prenamijenjena zgrada u kojoj su bila smještena samo dva razreda osmog razreda. Nekoliko minuta prije osam sati vanjsko okruženje već je prodrlo u učionicu. Sa svakim dolaskom, nove su vijesti nastavile pristizati.Tvrde da će ih poslati na obavezni rad u Njemačku… Drugi predlažu…Što oni govore?Moglo bi biti bilo što.Što to znači?
tadžički. Najstrašnija riječ ostaje neizgovorena od strane bilo koga. Branka Ranković ušla je na svoj prvi sat srpskohrvatskog jezika obavijena teškom tišinom. Misli su joj bile u vrtlogu, a katedrala joj se jedva nazirala.Hoće li ovo biti posljednji trenutak kada će se susresti s tom djecom? Sve su oči u učionici bile uprte u nju – tiha i mirna. Jedva je mogla čuti vlastite misli.Djeco, danas ćemo razgovarati o…
U tom su se trenutku vrata naglo otvorila. Na vratima je stajao Nijemac s kacigom i crnom kabanicom, sa šmajserom uperenim u studente. Susreo ga je pogled tihih očiju koje nisu treptale. Shvativši da njegova prisutnost nema nikakvog utjecaja, Nijemac se okrenuo, zatvorio vrata, a zatim ih snažno nogom otvorio. Los, los! zaurlao je na iskonski način.Zbirka učenika…Pred mitraljezom je stajala profesorica, suze su joj tekle niz obraze, a glas joj je žestinom parao zrak.
Što će vaša djeca poduzeti? Zašto im se obraćate? Što su vam zatajili?Nju je Nijemac odgurnuo, a za njim i drugi.U formaciji od tri Volkswagena su se sukobili u dvorištu.Sinđina majka na sebi je imala zimski kaput namijenjen sinu.Nijemci su požurili skupiti ljudska tijela, stjerali djecu u redove i bockali ih vrhovima svojih bajuneta da se brzo kreću.Kolona napreduje.Zbirka učenika…
- Miya je uzela majčinu ruku i poljubila je. Bacila je posljednji pogled na dvorište, na voljenu kuću i na Velimira, koji je ostao nepomičan poput kipa, sleđen od boli. Nije imao snage ni da podigne ruku u znak mahanja.Popodne 20. listopada 1941. u Kragujevcu je zrak bio ispunjen jaukom i jaukom žena koje su jurile za svojom djecom, uz njemačku poviku „los, los!Mija je u školu stigao u kaputu koji je skinuo i predao prijatelju Branku Nikoliću. koji sa sobom nije ništa donio. Zatim je obukao zimski kaput, a prsti su im se isprepleli dok su čvrsto uhvatili jedno drugome ruke.
“Što će biti, bit će!” Aleksić je uzdahnuo.Tokom celog dana u vojarnu su se neprekidno okupljali brojni Kragujevčani. Mijin odjel bio je na sličan način upakiran u jedan od tih objekata.Kakva sjećanja nosi naš junak iz tih tužnih dana? On spušta glavu, boreći se da pronađe riječi. Nenamjerno privlači k sebi malog sina Velibora.
“Nesiguran sam… Potpuna praznina. Ponekad postoji akutna bol: zašto se moram suočiti sa smrću? Postoji strah od smrti, borba protiv toga… Zatim dolazi potpuna obamrlost, ravnodušnost… Sjećanja iz mog djetinjstva, slike mojih roditelja, sestre i prijatelja… Film se odvija postupno, a onda se pojavi tračak nade, odvedu nas negdje drugdje je samo privremena situacija…”
Odjekivala je pucnjava. Eksplozije… Pokazala se stvarnost onoga što nas je čekalo. Primijetio sam svoje roditelje odjevene u crno iza sebe. Velimiru je narasla i osijedila brada… Suze su krenule. Duboko u sebi… Dakle, ovo je zaključak…Uvečer 21. listopada, oko 19 sati, Nijemci su ih prevezli iz vojarne u pivarsku školu, koju su činili oba osmaka Druge muške gimnazije.Čini se da su Nijemci odredili količinu.Miya se uhvatila za svaku moguću nadu.”Je li sigurno?” Folksdojčeri su kimnuli.
- Neki od nas žive u neposrednoj blizini. Je li moguće da se vratimo kući?Jedan je pojedinac postavio pitanje, dok je drugi dao svoje odobrenje.Pustili su ih deset.Ostatak su donijeli u pivarsku školu i povjerili ljotićevcima.Tako su učenici oba osma razreda, uključujući i drugi muški, uspjeli preživjeti. Samo je Bušetić taj dan izostao iz škole; Nijemci su ga uhvatili i pogubili zajedno s ostalima.
Mija gura kuhinjska vrata i otkriva sliku koja će mu zauvijek ostati urezana u sjećanje. Mama Sinđa je odjevena u crno, glava joj je prekrivena tamnom maramom. Čini se da je Velimir ostario cijelo desetljeće, a lice mu je sada obilježeno novim borama. Sjede zajedno na klupi, nalik na dva kipa, očiju lišenih izraza dok gledaju u nepoznato.
- Svaki srednjoškolac je umro. Može li ovo biti noćna mora?Otac, majka… Ja sam…Miya je dahnula kad je primijetio svoju sliku prikazanu na zidu, uklopljenu u okvir ukrašen tamnim cvjetnim motivima.“Dopustite mi da ne objašnjavam kako je bilo!” – uzvikuje Mija dok u zagrljaj diže svog malog sina. To se radi kako bi se osiguralo da nikada ne mora izdržati takva iskustva. Sakrili su ga na tavanu, zaklonivši ga hrpom krumpira.
Toga dana Nijemci su izvršili otkup. Svaki se dan Sinđina majka penjala kako bi mu priskrbila hranu. Ruke su mu drhtale, pa nije mogao uhvatiti žlicu. Tada je ispričala događaje oko učenika Prve gimnazije.Podijelila je s njim imena prijatelja koji su preminuli. Mija je plakala.”Što s njim? A on?… Mama, nisam ja odlučila preživjeti.Trauma koja će trajati zauvijek.
