Za danas smo vam spremili jednu jako emotivnu priču, a koja je itekako povezana sa porodičnim životiom. Naime, danas ćemo da govorimo o jednom samohranom ocu, koji je raznježio cijelu Srbiju…..
Nakon rođenja djeteta, Nebojšina supruga Vesna tragično je preminula zbog komplikacija na bubrezima. Djevojčica je rođena prerano, na početku sedmog mjeseca trudnoće. Osim teškog gubitka supruge, Nebojša je bio suočen s odgovornošću brige o njihovoj kćeri, koja je nailazila na poteškoće proistekle iz njezina preranog dolaska, ali i suočavanja s realnošću da je samo on odgovoran za njezinu dobrobit.
Beograđanin Nebojša V. u 47. godini života susreo je ženu u kasnim tridesetima i odmah ju je prepoznao kao onu koja mu je suđena. “Bila je to, kako se kaže, ljubav na prvi pogled. Odmah sam prepoznala da je ovo trenutak. Oboje smo cvjetali u profesionalnom životu i oboje smo odmah poželjeli dijete. Naravno, bilo je i drugih stvari unaprijed, ali želja za djetetom nam je bila hitna”, navodi Nebojša. Ipak, težnja za skladnom obitelji brzo se raspala. Tijekom trudnoće Nebojina supruga imala je komplikacije s bubrezima, zbog čega je liječničkom timu prioritet bilo njezino preživljavanje. Zbog toga je kći prerano rođena sa sedam mjeseci, teška svega 980 grama. Tragično, Nebojina supruga preminula je nedugo nakon poroda. – S djetetom sam se našao u nepoznatoj situaciji.
Brojni prijatelji koji su prigrlili očinstvo obavijestili su me da je dolazak djeteta sam po sebi šokantan; iznenada se u kući pojavi malo, ovisno biće koje zahtijeva nepokolebljivu pažnju. Težina te odgovornosti osjetila se odmah, bez obzira na želju za djetetom i podršku roditelja i sestre, navodi. Prvih mjeseci nakon smrti supruge, Nebojša je proživljavao duboku bol. Prijevremenim rođenjem male Milice, posjeti liječnicima postali su svakodnevnica, zbog čega je Nebojša postupno padao u stanje tuge. U početku sam se našla u stanju “vegetacije”, obuzeta obavezama brige o djetetu i odlazaka na liječničke preglede. U tom sam razdoblju zanemario vlastite potrebe, što je rezultiralo značajnim gubitkom težine sa 100 kilograma na 72.
Nakon gubitka supruge otišao sam na produženo bolovanje koje je trajalo pet godina. Tek kad su prošla tri mjeseca, odvažio sam se prvi put izaći izvan svoje kuće, natjeran bliskim prijateljem koji me skoro odvukao u šetnju po susjedstvu. Kad je moje dijete imalo osam mjeseci, nerado sam krenula na poslovni put, lišena motiva za bilo kakvu aktivnost. Razmišljajući sada o tom vremenu, shvaćam da sam bio u procesu zatvaranja, a dijete mi je služilo kao jedini spas, sprječavajući me da se potpuno isključim. Poslovni put u Bruxelles označio je značajnu prekretnicu u njegovom životu.
Tijekom tog posjeta počeo je oživljavati i ponovno stjecati osjećaj svrhe. Po dolasku u Bruxelles vrlo brzo sam postala svjesna odsutnosti svog djeteta. U neočekivanom obratu, konačno sam mogao čvrsto spavati, čak iu hotelu i nepoznatom krevetu. Osim toga, vratio mi se apetit. Dok sam bio tamo, kupovao sam joj darove koji su bili potpuno nesrazmjerne veličine i težine; Odabrala sam samo artikle namijenjene djevojkama. Ovo me putovanje u Bruxelles revitaliziralo, dovelo do spoznaje da sada snosim odgovornost za ostanak na životu, pojašnjava.
Kako bi se u potpunosti posvetio mladoj Milici, Nebojša je zaposlio ženu koja mu pomaže u kućanskim poslovima. Unatoč ponudama podrške bliskih ljudi, radije je preuzeo punu odgovornost za svoju kćer. – U tom razdoblju stiglo je proljeće pa smo kćer i ja krenuli zajedno u šetnje istraživati grad. Uživao sam u svakom trenutku provedenom s njom, kaže on. S vremenom je Nebojša razvio toliko duboku vezu sa svojom kćerkom da je pomisao na to da će biti odvojeni od nje duže od dva dana postala nezamisliva. – Mogućnost da je ne vidim dulje vrijeme postala mi je nedokučiva. Naravno, morao sam joj dopustiti slobodu da putuje s bakom i djedom i tetom, no jako mi je nedostajala, navodi. Bez trenutka stanke, Nebojša je preuzeo obaveze koje se obično vezuju i za oca i za majku. – Nisam bila voljna čekati da mi baka i teta daju lekcije.
Umjesto toga, odlučila sam njegovati snažnu osobu koja je sposobna biti samodostatna, a istovremeno prihvaćajući njezinu nježnost kao djevojčice. Neshvatljivo mi je da neki roditelji napuštaju svoju djecu; dijete predstavlja čistu i nevinu esenciju, onu koja vam je povjerena na brigu i vođenje. Ovo dijete sam željela. Nakon smrti moje supruge, zakopao sam glavu u pijesak, nesposoban se suočiti s dubokim gubitkom. Dok su drugi izrazili veću zabrinutost za moju dobrobit nego za dijete, ja sam prepoznala potrebu da povratim svoju snagu. Zbog nje – navodi ovaj hrabri otac. Nebojša je shvatio da se kći oslanja samo na njega, osim na ostale članove obitelji, te ju je odlučio opskrbiti u slučaju njegove prerane smrti.
Došao sam do spoznaje vlastite smrtnosti, prepoznavši da smrt može nastupiti u trenu; stoga sam poduzeo korake da joj osiguram budućnost. Djed i baka su poodmaklih godina, a moja sestra, koja bi nedvojbeno brinula, ima dvoje svoje djece. To me potaknulo da sebe promatram kao pojedinca čije je postojanje svedeno na svrhu. Moja je svrha postala vođenje mog djeteta, njegovanje i iskupljivanje gubitka s kojim se suočila dolaskom na svijet, pojašnjava. U trenutku ženine smrti, Nebojša, čija je karijera bila u usponu, namjerno je odustao od mogućnosti napredovanja kako bi ostao uz svoju kćer. Nije bilo dostupnih opcija.
Bez oklijevanja sam prepoznao svoj prioritet. Moja predanost njoj bila je potpuna; zajedno smo putovali na godišnje odmore i zimske praznike, cijeneći vrijeme provedeno u međusobnom društvu. Išla sam na sva njezina događanja i roditeljske sastanke, pozorno slušala kad god bi mi se obratila. Nastojao sam potisnuti svaki osjećaj odsutnosti u odnosu na jednog roditelja, fokusirajući se umjesto toga na svoju prisutnost, interes i ljubav, navodi. Milica trenutno ima osam i po godina i ide u drugi razred osnovne škole, a on se trudi, kako kaže, da joj se ostvari u ulozi oca i majke. Naš odnos se može opisati kao donekle prijateljski.
Budući da sam pojedinac ukorijenjen u tradicionalnim vrijednostima, držim uvjerenja da treba održavati jasnu razliku između roditelja i njihove djece, dok istovremeno njegujemo prijateljski odnos s djetetom. Zajedno čitamo bajke i priče, a ja sam uvijek bila iskrena prema njoj. Svjesna je okolnosti u kojima se nalazi njezina majka; Dao sam joj iscrpno objašnjenje i osigurao da ne svaljuje krivnju na sebe za majčin odlazak, iako je važno da razumije stvarnost majčina života. Unatoč tome, ključno je istaknuti autoritet – moraju se uspostaviti granice jer to služi njezinom najboljem interesu. Bez takvih ograničenja postoji rizik da stvari lako izmaknu kontroli, pojašnjava.
Osim rješavanja obaveza oko kćeri, Nebojši je na prvom mjestu bilo i vlastito dobro. Odlučio je potražiti pomoć psihologa kako bi riješio nemir koji ga je zahvatio. “Ni u jednoj ženi koju sam susretao nisam tražio odraz svoje supruge, već sam tražio nekoga tko bi mi bio kompatibilan. Nataša i ja dijelimo sličan životni narativ, a ona je samohrana majka desetorice Nakon što sam to saznao, odmah sam ponudio svoju pomoć, koja se postupno produbila i ona se nadopunjuje Ispunila je praznine i u mom životu iu životu moje kćeri, dok je njezino dijete u meni dobilo očinsku figuru osjećaj da ste dio kompletne obitelji“, objašnjava Nebojša.
