Danas donosimo ispovest…
Prije tačno dvadeset šest godina moj život se slomio u trenu. Tog dana izgubila sam sina u saobraćajnoj nesreći i ništa više nikada nije bilo isto. Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali istina je da neke rane nikada ne zarastu. Naučiš samo da hodaš s njima, da dišeš uprkos boli, da se smiješ dok ti se u grudima sve raspada.
- Sjećam se tog dana kao da je bio juče. Zvuk telefona koji je probio tišinu, glas s druge strane koji je zvučao daleko i hladno, riječi koje nisam željela da čujem. Taj trenutak podijelio je moj život na prije i poslije. Prije sam bila majka puna planova i radosti, a poslije sam postala majka koja broji godine otkako sina više nema. Sjećanja su sve što mi je ostalo – njegov osmijeh, njegova radoznala pitanja, snovi o budućnosti koji su prekinuti u jednom udarcu metala o metal.
Dani nakon nesreće bili su kao hodanje kroz gustu maglu. Ljudi su dolazili, izgovarali riječi utjehe, donosili cvijeće, ali ništa nije moglo da popuni prazninu koja je zjapila u meni. Kuća u kojoj je do juče odjekivao smijeh postala je nijema i hladna. Noći su bile najteže, one duge tihe noći kada sam ostajala sama sa svojim mislima i pitala se zašto baš on, zašto baš moj sin.
Prošlo je mnogo godina, ali svaka godišnjica boli isto. Svakog puta kad dođe ovaj dan, kao da mi neko ponovo otkida dio srca. Ponekad se uhvatim kako zamišljam kakav bi danas bio. Da li bi imao svoju porodicu? Da li bi postao ono o čemu je maštao? Koliko bi djece imao i da li bi me zvao da mu pričuvam unučiće? To su pitanja na koja nikada neću imati odgovor, a svako od njih otvara novu ranu.
- Naučila sam da nastavim dalje, jer život ide svojim tokom, bez obzira na moju tugu. Morala sam da učim kako da ustajem svakog jutra, da idem na posao, da razgovaram sa ljudima. Naizgled normalno, a u sebi uvijek nosim onu prazninu. Podrška porodice i prijatelja pomogla mi je da ne potonem sasvim, ali postoje trenuci koje sam morala proživjeti sama – suze koje niko ne vidi, molitve koje tiho šapćem u noći i razgovori koje vodim s njim u svojoj glavi.
Njegova smrt bila je posljedica nepažnje u saobraćaju. Od tada svaki put kada čujem da je neko stradao na putu, srce mi se stegne jer znam da negdje neka druga majka prolazi kroz ono kroz šta sam ja prošla. Zato uvijek želim da moj bol bude i opomena. Jedna sekunda neopreza može uništiti čitave živote. Nema brzine ni trenutne zabave koja vrijedi više od ljudskog života. Svaki vozač mora znati da iza svakog auta stoji nečija porodica, nečija majka, nečiji sin ili kćerka.
Iako su prošle decenije, ja i dalje živim s nadom da ćemo se ponovo sresti. Ta nada me održava, daje mi snagu da nastavim. On živi u mojim pričama, u mojim sjećanjima i u ljubavi koja nikada neće nestati. Moje srce, iako ranjeno, i dalje kuca i nosi ga sa sobom.
- Pišem ovo jer znam da moj bol može možda spriječiti tuđi. Jer tragedije ne biraju, one dolaze iznenada, u trenutku kad ih najmanje očekujemo. Želim da svi koji sjednu za volan pomisle na to da život nema reprizu i da jedna pogrešna odluka može uništiti porodicu za sva vremena. Čuvajte sebe i one oko vas. Ništa na svijetu nije vrijedno izgubljenog djeteta.
