U današnjem članku vam pišemo na temu dobrote koja se, ponekad potpuno neočekivano, vrati u naše živote kada nam je najpotrebnija. Ovo je priča o jednoj starici i čovjeku kojeg sudbina nije zaboravila, ma koliko teško vrijeme izgledalo. Iako izgleda kao bajka, njen korijen je duboko u stvarnosti koja ponekad zna biti surova, ali i nevjerovatno pravedna.
Sarajevska zima te godine nije nikome praštala. Grad je bio prekriven slojem mraza, a hladnoća je ulazila pod kapute kao voda pod papir. Na prometnoj ulici, tik do starog zida koji je pamti bolje dane, sjedila je nana Fata. Ispred sebe je skromno složila tri para vunenih čarapa — svaki je bio ispleten iz konca njezinog strpljenja i prstiju koje su jedva pratile ritam zbog godina i artritisa. Sjedila je mirno, bez ijedne riječi suvišne žalopojke, samo s tihim nadom da će joj netko pružiti pet maraka za par. Toliko joj je trebalo da kupi makar malo drva da preživi noć.
Imala je sedamdeset i pet godina i živjela je u maloj kući na brdu, kući koja je bila starija od nje i u čijim su zidovima zime uvijek pronalazile pukotine kroz koje su bježale posljednje mrvice topline. Tri dana bez drva značila su tri noći borbe s hladnoćom koja je rezala kao nož. Ali toga jutra, s minus deset stepeni u zraku, nije imala izbora nego sjediti vani i nadati se da će prodati makar jedan par čarapa.
Prolaznici su išli svojim putem, užurbano, gledajući u telefone, vrećice iz radnji, ulice koje treba preći. Malo ko je pogled podigao prema starici koja je tiho ponavljala svoju ponudu. Glas joj je bio slab, pomalo izgubljen u vjetru, a ukočenost u rukama govorila je da se granica izdržljivosti opasno približava. Kako su sati prolazili, sjena umora i beznađa počela se spuštati preko nje. San joj je dolazio u valovima, onaj san koji je na ovoj hladnoći mogao biti posljednji.
- A onda, potpuno tiho, po rubu ulice zaustavila se crna limuzina. Izgledala je strano, gotovo nestvarno, kao prizor istrgnut iz nekog drugog svijeta. Vrata su se otvorila i izašao je muškarac u elegantnom kaputu, odjeven onako kako se Fata nikada nije ni mogla zamisliti. Prolaznici su zastali, ali on nije obraćao pažnju na njih. Njegov pogled je odmah pao na nanu.
Fata se prepala. Naviknuta na odbijanje, mislila je da će je otjerati jer narušava izgled ulice. Počela je skupljati čarape drhtavim rukama, spremna da ustane uprkos bolu u nogama koje je odavno napustila toplina. Tada je muškarac prišao, spustio se na koljena pred nju i uhvatio je nježno za promrzle ruke.
“Neno, ne tjeram vas,” rekao je, glasom koji je drhtao. “Zar me ne prepoznajete?”
Gledala ga je zbunjeno, jer u njegovom licu nije mogla pronaći nikoga iz svog svijeta. A onda je on izgovorio ime koje joj je probilo hladnoću kao sunčev zracak kroz oblak — svoje staro ime, Edo. Iza tog imena krilo se sjećanje na dječaka iz ratnih godina, mršavog, izgladnjelog, siročeta koje je zatekla na kiši. Dječaka kojeg je primila u šupu, ugrijala dekicom koju je skinula sa vlastitog kreveta i hranila komadima kruha koje je dijelila od svojih usta.
Kada ga je prepoznala, suze su joj same potekle. Vidjela je pred sobom odraslog čovjeka, ali oči su mu bile iste one dječije koje je tješila dok je granata padala nekoliko ulica dalje. Edo — sada Edin — ispričao joj je kako je napustio grad pokušavajući pronaći spas, kako je radio i učio, kako je preživio samo zahvaljujući onoj toplini koju mu je ona nekada dala. I kako je godinama, gdje god da je bio, mislio na nju.
- Edin ju je polako podigao na noge, skinuo svoj šal i pažljivo joj ga omotao oko vrata. Nije mu bilo važno što ko gleda, što je pločnik mokar, što je ona mislila da ne pripada u njegov svijet. Za njega, ona je bila dio njegovog života, temelj koji je omogućio sve ono što je kasnije izgradio. Zato je, bez razmišljanja, izvadio novčanik i u njenu promrzlu ruku stavio sve što je imao, uz riječi koje su je ostavile bez daha: “Ovo je kapara. Kupujem sve čarape. I kupujem tvoje vrijeme.”
Zatim je zamolio vozača da preuzme čarape, a nju je nježno uveo u topli automobil. Fata se opirala, stidjela se, govorila da je stara i prljava, ali Edin ju je zaustavio pogledom. “Vi ste me spasili kad niko nije,” rekao je tiho. “Zato danas ne idem kući bez vas.”
Rekao joj je da će njena hladna kuća biti popravljena već sutra, ali do tada će spavati kod njega, u prostoriji ispunjenoj onim što ona nije imala već godinama — toplinom. Njegova djeca, rekao je, moraju upoznati ženu koja je spasila njihovog oca.
I dok je auto polako odvozio od hladne ulice, Fata je shvatila da nije sama, da njena dobrota nikada nije nestala u prazno. Vratila se do nje kada joj je najviše trebala, snažnija nego što je ikada mogla zamisliti. Dobrota koju je davno posijala u najtežim godinama, sada se vratila da je spasi — baš onako kako je ona nekada spasila jednog dječaka
