U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako emotivnu priču, koja se desila u Republici Srpskoj. Naime, sve se desilo u Bijeljini koja je na granici sa Srbijom. Slijedi i tekst na ovu temu…..
Seka Bosanka, koja danas živi na bratovom imanju u Bijeljini, u mladosti se suočavala s brojnim izazovima. Borila se s problemima srca i bilo joj je teško prihvatiti je društvo, jer su prevladavajuće norme nalagale da žena koja ne može rađati treba ostati sama. Seka je među tim ženama. Za razliku od brata koji ima šestoro djece, Seka nije imala priliku da bude majka. Često kaže da bi joj život bio isplativiji i manje izazovan da ima barem jedno dijete.
Prošla je kroz više brakova, ali svaki od njezinih muževa je otišao nakon što su otkrili da ona ne može imati djece. Trenutno živi na bratovom imanju, gdje se bavi uzgojem goveda i čuvanjem ovaca. Iako ima više od 70 godina, Seka i dalje ulaže veliki trud, obrađuje zemlju i vrijedno gazduje imanjem. Život na selu donosi brojne poteškoće, ali ona ostaje izdržljiva i nema dovoljno strpljenja za one koji zaziru od teškog rada. Najviše me frustrira kada čujem seljane kako se žale kako nemaju ništa, a odbijaju poduzeti bilo što. Ako se potrudiš, nešto ćeš i postići, pa prestani gunđati onima koji se trude.
Najviše joj smeta kada sluša seljane kako gunđaju zbog nedostatka resursa, dok cijelo vrijeme odbijaju mogućnosti zaposlenja. Prema njezinu mišljenju, osiguravanje onoga što je potrebno dolazi iz ulaganja truda, a ne iz neprestanog žaljenja za onima koji marljivo rade. Svoju perspektivu prenosi s osjećajem smirenosti, navodeći da ne brine o budućnosti i da joj ništa nije izazovno sve dok je sposobna raditi i ostati aktivna. Dok živi s bratom, živi u jednokrevetnoj sobi koju joj je on osigurao.
Unatoč nedostatku vlastite stoke ili zemlje, ona pomaže bratu u svim njegovim poslovima. “Lako mi je ne brinuti se. Živim s bratom, imam jednu sobu koju mi je on osigurao. Zadovoljna sam. Seka uživa u jednostavnim aktivnostima poput branja gljiva, šljiva ili koprive ljeti, čime osigurava dovoljno hrane da ne ostane gladna. „Ne osjećam glad, iako mi život nije osobito radostan. Ljeti skupljam gljive, šljive, koprive, svašta skupljam samo da se nasitim i ne budem gladan.
Seka je devedesetih doživjela gubitak supruga, ali ističe da joj je najveći izazov u životu bilo to što nije imala djece. Smatra da bi imati čak i jedno dijete bio neprocjenjiv blagoslov. Njezino izvješće o braku prilično je zapanjujuće – otkriva da je provela samo tri mjeseca živeći sa svojim mužem. Prije toga se udavala dva puta, ali se oba puta suočila s odbijanjem zbog nemogućnosti začeća, što se dogodilo u dva odvojena braka. Iako je konačno pronašla radost sa svojim trećim mužem, njihovo zajedničko vrijeme bilo je tragično kratko, jer je on nedugo nakon toga preminuo. “Ranije sam bila u braku, ali su me otjerali jer ne mogu imati djecu. To se dogodilo dva puta u dvije različite obitelji. Treći put sam imala dobar život s mužem, ali on nije dugo poživio; preminuo.
Seka je tri godine živjela u Bijeljini sa prvim suprugom. Tijekom tog razdoblja, prevladavajući način razmišljanja u ruralnim područjima smatrao je neprihvatljivim da žena nakon tri godine braka ostane bez djece. Kao rezultat toga, Seka je izbačena s imanja, smatrana bezvrijednom jer nije ispunila očekivanje majčinstva. Očito je da su se žene poput Seke suočavale s teškim društvenim normama i pritiscima u ruralnim zajednicama tijekom tog doba. Nakon što smo počeli suživot, brzo je otišao u vojsku, ostavivši me samu.
Čekala sam njegov povratak iz JNA, ali kad se vratio, odlučio je otići od mene i preselio se kod susjeda. Naš zajednički život trajao je samo 9 dana. Seka tvrdi da su svi njeni muževi “pobjegli” od nje zbog nemogućnosti da ima djecu. Smatra da je nebitno koliko će još živjeti i hoće li doživjeti još koji dan, jer navodi da nema obitelji i djece koja bi joj pružila radost. Seka nije izgubila samo svoje brakove nego i osjećaj svrhe i sreće koji mnogi ljudi doživljavaju u obiteljskom životu.
