U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako emotivnu priču i to iz Bosne i Hercegovine. Naime, sve se dešava u okolini Srebrenici, koja je tijekom rata u ovoj zemlji doživjela pravu golgotu….
Obitelj Hasanović živi u maloj, oronuloj kući u Skelanu, nadomak Srebrenice, gdje svih pet članova dijeli svoj životni prostor. Smajo (75) i njegova supruga Sabra (67) žive pod istim krovom sa sinom Salimom, njegovom suprugom Elmedinom i jedanaestogodišnjom kćerkom Selmom. U hladnim zimskim mjesecima cijela peteročlana obitelj živi u jednoj prostoriji koja ima višestruku namjenu: spavanje, kuhanje i povremeno ugošćavanje rijetkih posjetitelja. Iako se suočavaju s teškim okolnostima, Hasanovići ostaju složni, oslanjajući se na međusobnu podršku i razumijevanje u borbi s raznim izazovima.
Napominju da su prvu bračnu noć proveli sa tazbinom, zbog čega su se teško osjećali ugodno u intimnosti. Salim, njezin suprug, priznaje da je prilično sramežljiv i da se otvara samo kad pije pivo. Salim je imao priliku prihvatiti posao daleko od Skelana, ali je ipak odlučio ostati s roditeljima, smatrajući to odgovornošću prema onima koji su ga s ljubavlju njegovali. Čovjek koji cijeni obitelj i tradiciju, Salim je dao obećanje svojoj ženi da će ostati uz njih, odlučio je provesti svoje posljednje godine sa svojim roditeljima i osigurati im miran život. Obitelj Hasanović, kao i mnoge druge na ovim prostorima, prošla je težak put.
Prvo su tijekom rata pobjegli u Makedoniju, kasnije su živjeli u Doboju, da bi se vratili u Skelane početkom 2000-ih. Poslijeratnom donacijom izgrađena im je mala kuća koja ima jednu sobu, kuhinju, hodnik i kupaonicu, ali je ostala nedovršena. Sabra pripovijeda o teškoćama svakodnevnog života, gdje se trošna obloga raspada, a većinu staklene vune namijenjene izolaciji pojeli su miševi. Zime su teške, vjetar zavija sa svih strana, a jedina podna obloga je tepih.
Njihova unuka Selma, učenica petog razreda, s njima dijeli skučeni prostor, spava u hladnim, nezagrijanim prostorijama. Smajo i Sabra suočavaju se sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, a izdaci za lijekove poprilično opterećuju njihov ograničeni kućni budžet. Obitelj posjeduje mali broj ovaca, povremeno se bavi dnevnim radom, a prima minimalnu socijalnu potporu, koja jedva zadovoljava njihove osnovne potrebe. Salim i Elmedina daju sve od sebe da im pomognu; Elmedina s ponosom ističe da njena svekrva ima ulogu u svakom kućnom poslu, dok Smajo, iako boluje od astme, čuva ovce i bavi se fizičkim poslovima kad god ga zatreba. Elmedina i Salim rade sezonski umjesto stalnih poslova.
Proljeće je vrijeme berbe plodova i kiseljenja, a zima priprema drva za ogrjev za zajednicu. Mjesecima rame uz rame rade na cijepanju drva, a Elmedina rado prihvata zahtjevne fizičke poslove u šumi. S osjećajem optimizma, ona izražava svoje uvjerenje da su ljepši dani pred njima dok ona i Salim nastoje stvoriti stabilan život za svoju jedanaestogodišnju kćer Selmu. Prije dvanaest godina, Elmedinino i Salimovo putovanje je započelo kada su se upoznali i odlučili živjeti zajedno samo dva dana nakon njihove veze.
Sada imaju Selmu, njihov najveći izvor sreće, koja se hrabro suočava sa poteškoćama seoskog života, stvarajući uspomene u okruženju koje, iako obilježeno siromaštvom, zrači ljubavlju i toplinom. Izreka kaže: “Gdje u narodu nema ljutnje, dom je siguran”, i oni doista utjelovljuju tu ideju. Međutim, promatrači ostaju zapanjeni, jer nije uobičajeno da pet osoba dijeli jednu sobu.
