U današnjem članku vam pišemo na temu gotovo zaboravljene tradicije podruga u Srbiji i o tome kako su žene koje su živjele u takvim zajednicama oblikovale porodične sudbine. To je priča o žrtvi, tihoj snazi i neobičnim porodičnim vezama koje su opstajale uprkos okolnostima i vremenu.
Kroz potresna svjedočanstva potomaka i posljednje žive podruge, otkriva se dio prošlosti koji je dugo ostao u sjenkama.
Istraživači i novinari, tragajući za pričama koje su iskliznule iz kolektivnog pamćenja, naišli su na svjedočanstva koja otkrivaju složen, ali duboko emotivan porodični model koji je nekada postojao u pojedinim ruralnim krajevima Srbije, najviše na prostoru Kosova i Metohije. Tu su pronašli tragove života podruga – žena koje su u okviru istog domaćinstva dijelile uloge, poslove i brigu o djeci s prvom suprugom. Ovo nije bila priča o skrivenim odnosima niti o rivalstvu, već o dogovoru, opstanku i zajedničkoj borbi za porodicu.
U patrijarhalnom sistemu, gdje se lična želja često potiskivala pred interes doma, prisustvo podruga imalo je jasnu funkciju. Porodica je bila stub oko kojeg se sve vrtjelo, a kada je prva supruga bila bolesna, bez djece ili jednostavno preopterećena, druga žena je dolazila kao oslonac. Za razliku od onoga što bi savremeni čovjek očekivao, ovaj oblik zajednice nije podrazumijevao haos niti skrivenost; naprotiv, bio je priznat i prihvaćen unutar porodice. Dvije žene, iako formalno različito pozicionirane, često su činile tim koji je nosio najveći teret domaćinstva.
- Neobična iskustva potomaka ovakvih porodica otkrivaju koliko je ta struktura bila slojevita, ali i koliko je ljubavi i poštovanja postojalo tamo gdje bi neko danas očekivao napetost. Jedan od najdirljivijih primjera je priča Miloja Radića iz sela Dren. Njegovo djetinjstvo oblikovale su dvije majke – biološka i maćeha. Ono što je posebno u njegovom sjećanju jeste da nikada nije osjetio razliku među njima. Za njega su obje imale jednako mjesto u srcu, iako ih je oslovljavao na različite načine, prema njihovim željama. Njihova zajednica bila je izgrađena na ravnoteži i poštovanju, a ne na ljubomori ili borbi za položaj.
Iz njegovog sjećanja saznajemo i zanimljiv obrt – upravo je maćeha bila ta koja je podstakla njegovog oca da pronađe i oženi ženu koja će postati Milojeva biološka majka. U tom dogovoru, koliko god neobičan zvučao, postojala je mudrost i dugoročna briga za porodicu. Miloje kasnije priznaje da tek kada je odrastao i susreo se s modernim pogledima na bračne odnose, shvatio koliko je njegov porodični model drugačiji od uobičajenog.
Sličnu toplinu nosi i svjedočenje drugog potomka koji se prisjeća dvije žene koje su ga odgajale. Njegova maćeha, ili „nana“ kako su je zvali, bila je neumorna u brizi o djeci i često ih je štitila i hranila jednako, ako ne i više od njihove biološke majke. U njihovom domu nikada se nije pravila razlika između „prve“ i „druge“ majke; bitna je bila prisutnost, pažnja i stalna podrška koju su djeca osjećala.
Književnica Nataša Terzić, koja je istraživala ovaj fenomen, opisuje ga kao zajednicu u kojoj se žene nisu nadmetale jedna s drugom, već su dijelile ono što život donosi. Uloga podruga, iako danas nezamisliva, nekada je bila odgovor na velike porodične izazove. Prema njenom tumačenju, prva supruga nikada nije bila odbačena – ona je ostajala u kući, imala svoje mjesto i dostojanstvo, dok je druga žena ulazila kao podrška, a ne kao prijetnja. Ove žene su bile saveznice, a ne rivali, i zajedno su čuvale stabilnost doma.
Među svim svjedočanstvima jedno se posebno izdvaja – priča Petkane Filipović, žene koju mnogi smatraju posljednjom živom podrugom u Srbiji. Rođena slijepa, udala se za čovjeka mnogo starijeg od sebe, koji je već imao suprugu. Njen dolazak u porodicu bio je rezultat dogovora, a ne prinude ili skrivene namjere. Petkana prati svoj život sa neobičnom smirenošću i blagim humorom, govoreći da između nje i prve supruge nije bilo ljubomore. One su dijelile obaveze, djecu i svakodnevicu, a djeca su obje žene zvala „nana“, noseći jednaku privrženost prema njima.
- Kroz njene riječi nazire se tihi, ali moćni duh tog vremena – duh u kojem je ljubav imala više oblika, a brak više funkcija nego danas. Njen muž i prva supruga sahranjeni su jedno pored drugog, dok za Petkanu čeka mjesto kraj njih, što ona opisuje sa nježnošću i bez traga gorčine.
Ova tradicija gotovo da je nestala, ali njena svjedočanstva i dalje žive zahvaljujući potomcima i istraživačima koji žele da očuvaju uspomene na žene koje su podnijele ogromnu žrtvu zarad porodice. U današnjem svijetu, u kojem se naglasak stavlja na individualizam i ličnu sreću, teško je zamisliti zajednicu u kojoj su dvije žene dijelile sve – od posla do emocija – bez rivalstva i sa jasnom sviješću o zajedničkom cilju.
Priče o podrugama ostaju kao tihi podsjetnik na vrijeme kada su solidarnost, dogovor i ženska snaga bili pokretači porodičnog opstanka. One svjedoče o životima koji su možda bili neprimjetni u javnosti, ali duboko upisani u srpsku tradiciju i u srcima onih koji su u njima odrasli
