Radila sam noćnu smjenu na intenzivnoj njezi tokom svojih dana u vojsci. Bolnice imaju posebnu atmosferu kada padne noć – tišinu koja nije smirujuća, već teška i puna nevidljivih napetosti. Iako me to nikada nije posebno uznemiravalo, jer sam naučila da noću radim mirno i sabrano, jedna smjena promijenila je moj pogled na život, smrt i ono što možda postoji između ta dva svijeta.
- Te noći imali smo pacijenta za kojeg smo svi znali da je na samrti. Njegovo stanje bilo je kritično, i ljekari su nam rekli da je vrlo moguće da će preminuti tokom naše smjene. Svi na odjeljenju bili smo svjesni toga i nosili smo se s tim onako kako smo najbolje umjeli – profesionalno, ali i s dozom tihe tuge.
Naša jedinica intenzivne njege bila je organizovana tako da su sobe bile odvojene staklenim pregradama i zavjesama. Mogli ste vidjeti pacijenta u susjednoj sobi bez da uđete, samo ako podignete pogled. To je često pomagalo da budemo na oprezu, ali ponekad je davalo prostor da se primijete i stvari koje teško možete zaboraviti.
Bilo je između pola dva i dva ujutro. U to doba noći odjeljenje je najtiše – nema posjeta, nema nepotrebnih zvukova, samo tiho zujanje medicinskih aparata i povremeno šuštanje papira ili kretanje osoblja. Bila sam u susjednoj sobi, provjeravala jednog drugog pacijenta, kada mi je nešto privuklo pažnju.
Podigla sam pogled i kroz staklo vidjela scenu koja me potpuno ukočila. U sobi pored, iznad kreveta našeg pacijenta na samrti, stajao je čovjek nagnut nad bolesnika. Njegovo lice bilo je udaljeno svega nekoliko centimetara od lica onoga koji je ležao u krevetu. U početku sam pomislila da je možda kolega, ljekar ili medicinski tehničar, ali u tom trenutku shvatila sam nešto što mi je i danas teško izgovoriti.
Čovjek kojeg sam vidjela izgledao je identično našem pacijentu. Bio je to on – ili bolje rečeno, njegova slika, njegov odraz, njegov duh. Gledao je samog sebe kako leži, mirno i nepomično, dok su aparati oko njega i dalje pratili njegovo jedva prisutno disanje i otkucaje srca.
- Osjećaj u meni bio je mješavina straha i nevjerice. U jednom trenutku sam ozbiljno posumnjala da haluciniram, jer su noćne smjene znale biti iscrpljujuće i ponekad je um znao praviti iluzije. Odlučila sam da odmah obiđem sobu i uvjerim se da li je neko unutra. Zaobišla sam pregradu i ušla – ali tamo nije bilo nikoga. Samo pacijent, priključen na aparate, ležao je mirno u svom krevetu.
Stajala sam nekoliko trenutaka pored njega, slušala tihi rad monitora i pitala se da li mi se um poigrao ili sam zaista vidjela nešto što ljudsko oko rijetko ima priliku da vidi. Vratila sam se svojim dužnostima, ali nemir u meni nije nestajao.
Možda sat vremena kasnije, aparat je počeo da pokazuje ono što smo svi očekivali – pacijent je preminuo. Njegovo tijelo ostalo je u krevetu, dok je prostorija ispunjena tihim, gotovo svetim mirom koji se često osjeti u trenucima smrti.
Od te noći prošle su godine, ali prizor koji sam vidjela nikada me nije napustio. Pokušavala sam ga objasniti na mnogo načina. Neki bi rekli da je to bila halucinacija izazvana umorom, stresom i atmosferom bolnice u gluho doba noći. Drugi bi rekli da je to bio odraz duše koja se već tada pripremala da napusti tijelo. Ja ne znam šta je istina, ali znam šta sam vidjela.
Bolnice su mjesta gdje se granica između života i smrti često briše. Na intenzivnoj njezi svaki dan donosi borbu za dah, otkucaj srca ili još jedan sat života. Ali ponekad te borbe pokažu i nešto drugo – možda nagovještaj da smrt nije kraj, već prelazak u nešto što ljudski razum teško može da obuhvati.
Ono što sam doživjela te noći ostalo je urezano u meni. Nisam o tome mnogo govorila jer ljudi često traže logična objašnjenja, a logike u ovoj priči nema. Jedino što znam jeste da sam gledala čovjeka kako stoji pored svog kreveta i gleda samog sebe – i nedugo nakon toga, on je prešao na drugu stranu.
Do danas, to iskustvo ostaje jedno od najneobičnijih i najdubljih trenutaka mog života. Ne mogu ga u potpunosti objasniti, ali naučilo me je jednoj stvari – da postoje tajne koje nikada nećemo moći razumjeti, a koje nam se, s vremena na vrijeme, pokažu u trenucima kada je veo između života i smrti najtanja.
