Godinama radim na jednom jednostavnom, ali ne tako lakom poslu – u javnom toaletu. Moj zadatak je da pazim da sve bude uredno, da naplaćujem ulaz, da se brinem o čistoći i da sve funkcioniše kako treba. Kroz moj radni prostor prođe svakakvog svijeta – od onih kulturnih i obazrivih, do čudaka i potpuno neočekivanih likova. Neki ostave trag svojom ljubaznošću, neki po nerazumijevanju osnovnih pravila ponašanja. Ali, jedna situacija, iz gomile sličnih dana, ostala mi je urezana u pamćenje kao nešto što nikada neću zaboraviti.
- Bilo je to jednog sasvim običnog popodneva, kad su ljudi dolazili i odlazili bez puno buke. A onda je ona ušla. Nije bilo šanse da je ne primijetim – koračala je s tolikom samouvjerenošću da je izgledalo kao da je iz neke druge stvarnosti. Izgledala je kao da je upravo sišla sa modne piste – kosa savršeno oblikovana, lice bez ijedne mane, usne pune i sjajne, a ten ravan kao porculan. Nosila je haljinu koja je lepršala oko nje kao da je uvijek na vjetru, a torba koju je nosila koštala je više nego što ja zaradim za godinu dana. Parfem koji se širio oko nje bio je toliko intenzivan i prijatan da bi se mogao osjetiti i s druge strane ulice.
Platila je s osmijehom i uljudnošću koja bi se očekivala od nekog s pedigreom, klimnula glavom i ušla u kabinu. Po njenom stavu i izgledu, očekivala sam da će unutra samo kratko stati ispred ogledala, možda dotjerati šminku, eventualno oprati ruke i izaći bez da ikakav trag ostavi. Ali onda se dogodilo nešto što je sve moje pretpostavke bacilo u vodu.
Iz kabine je odjednom dopro zvuk koji ni najiskusnije osoblje ne može tako lako zaboraviti. Neću ulaziti u neugodne detalje, ali dovoljno je reći da je kabina nakon nje bila u takvom stanju da sam je morala odmah zatvoriti i držati van funkcije najmanje pola sata. To više nije bila prostorija za ljude. Bilo je papira posvuda, voda se razlila po podu, a miris – onaj skupocjeni, prepoznatljiv miris – bio je nestao. Kao da se sam sakrio od haosa koji je nastao unutra.
Kad je izašla, lice joj je bilo mirno i osmijeh je opet bio na mjestu. Pogledala me ravno u oči i rekla tiho, ali s nekom sigurnošću u glasu:
“Oprostite, malo mi je pozlilo…”
Klimnula sam, bez riječi. Samo sam je gledala kako odlazi, a u sebi sam pokušavala da shvatim kako neko ko izgleda kao filmska zvijezda, može ostaviti iza sebe nešto što ni najneuredniji ljudi ne bi uradili. Ta kontrast između izgleda i stvarnosti bio je šokantan.
Tog dana sam naučila nešto važno. Naučila sam da spoljašnji sjaj ne znači ništa. Možeš da nosiš haljine od svile, parfeme iz Pariza, da imaš torbu koja košta kao stan, ali ništa od toga ne govori kakva si osoba, ili kako se ponašaš kad misliš da te niko ne vidi. Kabina je rekla više o njoj nego što bi ikada mogla njena šminka, osmijeh ili miris.
Od tada ne gledam ljude na isti način. Naučila sam da su pojava i suština dvije vrlo različite stvari. Neki ljudi hodaju svijetom obavijeni luksuzom, a ostavljaju nered gdje god da prođu. Drugi, skromniji i tihi, paze i na sebe i na druge, ostavljajući za sobom čistoću – doslovno i preneseno.
Taj dan mi je pokazao da ne treba suditi po onome što prvo vidiš. Ne sudi po torbi. Ne sudi po mirisu. Sudi po kabini. Jer kabina, za razliku od lica, ne zna da laže.
