U današnjem članku vam pišemo na temu o jednoj rijeci i jednoj bebi koju je donijela voda. Priča je toliko nježna i bolna u isto vrijeme, kao da je ispričana iz srca samog sela koje se borilo s vodom i sudbinom.
Rijeka u ovom selu bila je oduvijek mirna, nekako sramežljivo prisutna u svakodnevnom životu ljudi. Djeca su se uz nju igrala, starci su pili čaj i pravili se da vrijeme ne postoji. Nitko nije mogao ni sanjati da bi se ta tiha rijeka jednog dana mogla pretvoriti u bezmilosnu silu, toliku da će obrisati granicu između života i straha. Tek tri dana nemilosrdnih kiša bili su dovoljni da se sve promijeni.
Najprije je voda dodirnula mostove, zatim dvorišta, a onda je ušla i u kuće. Panika je rasla, ljudi su trčali, okupljali djecu, papire, ono malo dragocjenosti što su mogli ponijeti. Bila je to noć u kojoj se sve preokrenulo. U samo nekoliko sati, selo je prestalo biti dom i postalo je izgubljeno ostrvo usred nabujale, hladne vode. Struja je nestala, a s njom i osjećaj sigurnosti. Ostale su samo svijeće i tišina koju je prekidalo hučanje vode.
Voda je nosila sve – igračke, stolice, daske, komade života. Neki su se spasili, penjali se na krovove, čekali pomoć. Drugi su ostali zaglavljeni u toj tihoj borbi za dah. A onda je došlo jutro. Tiho, bez riječi, s maglom koja kao da je htjela sakriti sramotu te noći. Pola sela još je bilo pod vodom, ali barem se više nije dizala. Ljudi su stajali, zbunjeni, slomljeni, ali živi.
I tada se dogodilo nešto gotovo nestvarno.
Jedna je žena viknula, pozvala sve da pogledaju prema rijeci. Mali drveni čamac je plutao, tiho i samotno, nošen strujom. Nije bilo vesala, niti nekog tko upravlja njime. Samo je klizio, kao da zna gdje treba stići. A u tom čamcu – zamotano u deku – bilo je dijete. Živo, tiho, bez suza. Kao da je mirnije od rijeke koja ga je donijela.
Nitko nije znao čije je dijete, tko ga je stavio u taj čamac, kako je preživjelo noć bez ijednog glasa. Pored bebe pronašli su poruku, natopljenu vodom, ali još čitljivu: “Spasite ga. Ostalo je nebitno.” Te riječi odzvanjale su u ušima svakog prisutnog. Dok su držali to malo biće u rukama, osjetili su nešto što nisu očekivali. Nadu. Podsjetnik da ni u najgorim trenucima život ne odustaje.
Bebu su prihvatili. Zamotali ga u suhe krpe, grijali, hranili. Nije otišao u sirotište – ostao je s njima, u tom ranjenom selu koje ga je zajedno odgajalo. I dok su se mještani borili s blatom, ruševinama i papirologijom, taj mali život donio im je razlog da se nasmiju, barem nakratko. Jedan je starac tada rekao da je dijete dar – znak da se ne smije odustati, koliko god duboka voda bila.
Ali pitanje je lebdjelo u zraku: tko je bio roditelj? Nitko nije znao. Sve dok voda nije potpuno odstupila, a ljudi krenuli među ruševine. Na kraju sela, uz šumu, pronašli su ostatke jedne drvene kuće. Tamo, na zidu vrtića, stajala je skica. Crtež žene, čamac i kolijevka. I ispod nje – “Oprostite mi.”
Taj crtež pokrenuo je lavinu pitanja. Je li majka živa? Je li se utopila? Je li pobjegla, misleći da je tako najbolje? Ili je napravila nemoguće kako bi spasila neko dijete koje možda nije bilo njeno? Odgovori su izostali, ali priča je nastavila živjeti – iz usta u usta, među starima i mladima, kao svojevrsna legenda sela.
Dijete je raslo. Naučilo hodati po istim obalama na kojima su se njegovi staratelji nekad igrali. Naučilo je govoriti, smijati se, plakati. A nikada nije znalo odakle je došlo. Sve dok jednog dana nije pronašlo onu istu poruku, pažljivo spremljenu u ormaru. Stao je, pročitao i zapitao: “Tko me je stavio u taj čamac? I zašto je pisalo da sve ostalo nije važno?”
Tada je čuo odgovor zbog kojeg je i najčvršće srce u selu zadrhtalo. Odgovor zbog kojeg su seoska zvona utihnula, a djeca prestala smijati se. Ali to je već priča koja čeka neko drugo vrijeme, neki drugi glas.
Jer neke priče nisu završene. Neke samo plutaju nizvodno, čekajući da ih netko otvori, pogleda i ispriča do kraja
