U nastavku našeg današnjega članka, donosimo jednu jako zanimljivu priču koja se može desiti svakome od nas. Životopis dramatičara Željka Hubača vrvi zadivljujućim anegdotama i intrigantnim detaljima.
Prema intervjuu za “Novosti”, pojedinac je dijelio njihovo jedinstveno porijeklo i odgoj. Rođeni su od majke muslimanke i oca Hrvata, ali su ih primarno odgojile Čehinja i Srpkinja. Njihovo lingvističko znanje je srpsko-hrvatskog jezika, a trenutno žive u Srbiji, snažno se identificirajući sa srpskom kulturom. Osoba je naglasila da njihov osjećaj identiteta nije vezan uz vjeru ili nacionalnost, već uz pojedince koji su oblikovali njihov život. Zanimljivo je da je njihov izvorni krsni list sadržavao samo ime majke, ostavljajući značajan prazan prostor na mjestu gdje je trebalo biti ime oca. Datum rođenja osobe je 19. srpnja 1967.
Jedina obitelj koju imam je obitelj Hubač koju čine moji roditelji Žiža i Vili. U mladosti mi se, na prilično neugodan način, otkrilo da sam posvojena. Imao sam oko šest godina, tada sam živio u Leskovcu, kada sam otišao kupiti ocat, koji sam pogrešno nazvao “svinjski ocat” umjesto vinski ocat. Žena u trgovini djelovala je uzrujano. Pokušao sam se provući pored reda, ali ona je iznenada uzviknula: “O, požuri, dijete, majka te našla u smeću!” Izbezumljena, otrčala sam kući i ispričala događaj majci. Strpljivo je čekala da se moj otac vrati s posla i zajedno su mi otkrili istinu – da sam posvojena.
Na moje zaprepaštenje i s trunkom strepnje, sljedećih sam se mjeseci stalno nalazio uz majku. Bez izostanka, kad god je imala nastup, pratio bih je u kazalište, gdje bih je nestrpljivo promatrao iz backstagea.
Bebinoj majci, mladoj ženi, zabranjen je povratak u Zenicu s novorođenčetom. Umjesto toga, ostala je u tuzlanskom pozorištu, preuzimajući ulogu konobarice.
Moja biološka majka, koja je radila kao konobarica u pozorištu u Tuzli, donijela je odluku nakon što je čula da moja majka u Zenici ne može nastaviti trudnoću. Smjestila me u kolica i ostavila na pragu stana Žiže i Vili. Nakon što je pozvonila, brzo je nestala. Srećom, Žiže i Vili su već u ponedjeljak bili odlučili da će me zadržati i tako se priča rasplela. Mali Hubač, kako se rado prisjeća, u kazalište je ušao s tek dva i pol kilovata. Brzo se zbližio s kućnim prijateljem Batuom Putnikom. Hubač je preuzeo ulogu Pepike u Nušićevoj drami “Dr”, dok mu je Bata povjeravao studentske uloge, pa čak i dječje likove u predstave, a sve kako bi Željko mogao što češće biti s majkom.
Odrastajući u kazalištu, često sam se zatekao kako spavam u garderobi. Međutim, nastavak umjetničke karijere nije bio moj početni izbor. Nakon odsluženja vojske, upisao sam Elektronski fakultet u Nišu. Kao jedan od najboljih studenata, završio sam treću godinu prije nego što sam se odlučio preseliti u Beograd na studij dramaturgije. Kada sam postao roditelj, jedina mi je želja bila da moja djeca dožive isti odgoj kao ja. Nakon smrti njihove majke, moj otac se preselio u Beograd i naredne tri godine posvetio brizi za moju djecu, Mateja i Saru. Zahvaljujući mojoj supruzi Vili, uspjela je završiti fakultet. Dijelim ove detalje ne kako bih ispričao svoju životnu priču, već kako bih istaknuo prekrasno djetinjstvo koje sam imao, okružen ljudima koji su me voljeli i dali mi sve što su imali.
