Ovih dana cijela Srbija je u znaku Danke Ilić, za koju mnogi misle da je prodata ili oteta. Samim time, srski mediji su ponovo iz arhive krenuli da vade razne slučajeve o nestaloj djeci, koja se desila u bliskoj prošlosti.
Javljam vam se iz Kliničkog centra s potresnom viješću da je vaše dijete danas nažalost preminulo. Milošu Kuprešaninu je 8. rujna 2018. godine, dok je bio na putu za UKC Republike Srpske u Banjoj Luci kako bi supruzi Aleksandri, koja se nedavno porodila, dostaviti lijekove, stigla poruka.
Aleksandra je u osmom mjesecu trudnoće uspješno rodila djevojčicu Saru, koja je, prema riječima prisutnih medicinskih stručnjaka, plačem davala znake života.
Prema dokumentarcu “Gdje je Sara”, Centar za istraživačko novinarstvo otkriva da su samo dva dana kasnije primili poražavajuću vijest o bebinoj smrti.
Roditelji tvrde da njihovu kćer polažu na počinak bez njihovog dopuštenja ili konzultacija. Nakon toga, Miloš i Aleksandra marljivo su tražili njezine ostatke, samo da bi otkrili da se ne nalaze na označenom mjestu ukopa.
Narativ počinje odlaskom Aleksandre, koja je u sedmom mjesecu trudnoće, na rutinski pregled kod ginekologa. Prilikom ove posjete ginekolog utvrđuje abnormalnu količinu amnionske tekućine i savjetuje Aleksandru da ode na specijalistički ultrazvuk u UKC RS. Prema Aleksandrinim riječima, liječnik ju je obavijestio da je nužno da otputuje u Beograd, jer njihovi liječnici neće nastaviti bez dodatnog pojašnjenja ove izjave.
Usred noći su me probudili za još jedan CTG pregled. 6. rujna su me obavijestili da imam trudove i da je potreban hitan carski rez. Nakon zahvata zavladala je jeziva tišina; Nisam čula zvuk bebe koja plače. Umjesto toga, vidjela sam babicu kako izlazi iz sobe držeći novorođenče u naručju. U međuvremenu je drugi član medicinskog tima zašio moj rez. Odjednom se pojavila liječnica koja je radosno uzviknula: “Čestitamo Aleksandra! Imate prekrasnu djevojčicu. Teška je 1,9 kg, a duga je 45 centimetara. Plakala je i prvi put udahnula. Smjestili smo je u inkubator i sve je ide dobro.”
Medicinsko osoblje prenijelo je vijest i Sarinom ocu i Aleksandrinim roditeljima, koji su nestrpljivo čekali ispred rađaonice. Drago Blagojević, Aleksandrin otac, na kraju je imao priliku vidjeti tek rođenu djevojčicu.
– sjeća se Drago da je imala frizuru od tri centimetra. Slično kao i Aleksandra, imala je tamnu kožu. Liječnik je 7. rujna navodno obavijestio roditelje da su se pojavile “određene komplikacije” i savjetovao im da dijete prebace u Beograd zbog Sarine djelomične odsutnosti probavnog trakta.
Naknadno su roditelji iz UKC-a obaviješteni da je Sara 11. rujna oduzeta od njih i sahranjena na Novom groblju u Banjoj Luci. Šokantno otkriće očevog identiteta doprinosi hladnoći njihovog čina, jer su bešćutno oduzeli i zakopali nečiju imovinu, dijete, bez obzira na to. Nakon toga, razvija se užasna nova shema. Kada su stigli na Novo groblje, saznali su da njihovo dijete nije pokopano tamo, već na Pobrđu u Banjoj Luci. Nastavili su tražiti i dobili dopuštenje za ekshumaciju.
Na navodnom mjestu ukopa mlade Sare, prema riječima njezinih roditelja, istražitelji nisu otkrili ništa osim prazne plastične boce Coca-Cole i odbačene medicinske rukavice. Daljnjim iskopavanjem susjedne grobnice nisu pronađeni DNK dokazi koji pripadaju Sari. Unatoč ovim saznanjima, nadležni organi, uključujući i policiju i tužiteljstvo, ocijenili su nepotrebnim pokretanje službene istrage o tragičnoj smrti dojenčeta.
Godinama su Sarini roditelji, Aleksandra Blagojević i Miloš Kuprešanin, neumorno tragali za mjestom ukopa svoje kćeri. Proteklih godinu dana u njihovoj potrazi pridružili su im se i novinari Centra za istraživačko novinarstvo. Kamere su dokumentirale izazove s kojima su se Aleksandra i Miloš susreli unutar sustava, ali unatoč pomoći novinara nisu uspjeli prevladati prepreke raznih tvrtki i institucija povezanih s njihovim srcedrapateljnim iskušenjem.
Novinari CIN-a pokušali su se na ovu temu upustiti u razgovor s Vladom Đajićem, generalnim direktorom UKC-a, ali je on odbio učešće.
