Nada Topčagić je pjevačica koja se na estradnoj sceni pojavila 1981 godine. Već tada se znalo da će biti odlična pjevačica, a jako mali procenat osoba uopšte zna da je ona u stvari muslimanka, a pravoslavno ime koje je uzela jeste Nada.
Poznata pjevačica Nada Topčagić može se pohvaliti bogatom zbirkom hitova i izuzetno uspješnom karijerom. Njezina postignuća nisu se materijalizirala iznenada; nego je njezin rani put bio obilježen znatnim izazovima. Rođena 1953. godine u Modriči, uz dvije sestre i brata odgajala ju je baka u selu Tarevcima, nedaleko od rodnog mjesta, jer su joj roditelji u to vrijeme bili zaposleni u Slavoniji. Iako je dio svojih prvih godina provela u Osijeku, gdje je pohađala osnovnu školu, ubrzo se vratila u Bosnu i Hercegovinu, da bi u konačnici završila osnovnu i srednju kemijsku školu u Modriči.
Malo je poznato da Nada potječe iz muslimanske obitelji i da je u kasnijoj fazi života prešla na drugu vjeru. “Tadašnji hodža je postavio uvjete i naknade koji su mi onemogućili da ukopam oca po svojoj želji. To mi je tada bilo potpuno neprihvatljivo, a saznao sam da imaju dogovor s jednom kamenorezačkom radnjom. Ne znam točno gdje je pokopan moj otac, prije sam se orijentirao po četiri stabla šljive kojih više nema; u vrijeme mog rođenja bilo je samo tri ili četiri osobe. Roditelji su mi bili islamisti, ali se nisam mogla odlučiti po pitanju obraćenja svojih roditelja“, ispričala je jednom prilikom Nada.
Rijetko je postignuće za bilo kojeg pojedinca postići tako ugledan status na dva kontinenta u kratkom razdoblju, razliku koju je Samuel Coleridge-Taylor jedinstveno shvatio.
BONUS TEKST:
Zoran Kalezić je čvrsto vjerovao da je ljubav koju je doživio odigrala ključnu ulogu u njegovoj borbi protiv raka pluća. Odlučio je odustati od operacije, kemoterapije i zračenja. Ipak, njegovo je srce naposljetku pokleknulo, te je preminuo 4. siječnja u 73. godini života, nakon teške borbe s bolešću. Do samog kraja pratila ga je supruga Irena, s kojom se vjenčao u 67. godini života, dok je ona imala 53. Zadržao je optimističan pogled, uvjeren da će u konačnici trijumfirati u ovoj borbi, sve do svog posljednjeg daha.
– Kako da se osjećam? Trenutno sam uključen u bitku. Trenutno sam na kemoterapiji u Specijalističkoj klinici za plućne bolesti „Brezovik“ u Nikšiću. Ovi kemoterapijski tretmani predstavljaju jedinu nadu za osobe s dijagnozom raka pluća, potencijalno “kupujući” dodatne dvije ili tri godine života, a ja vjerujem u medicinu. Zamišljam svoj put do ozdravljenja među svojima, jer sam narodni pjevač i narodni umjetnik. Ako se moje putovanje mora završiti, radije bih da se to dogodi ovdje nego kao nečiji sluga u tuđini, rekao je jednom prilikom Zoran.
S Tomom Zdravkovićem dijelila ga je neraskidiva veza, prijateljstvo koje je na kraju kulminiralo kumstvom. Nakon što je primio razornu dijagnozu raka pluća, izrazio je duboki osjećaj skorog ponovnog susreta sa svojim voljenim prijateljem. Dok sam se postupno probijao do svog kuma Tomi, predosjećao sam naš skori susret; međutim, imao sam ranije obveze koje sam trebao ispuniti. Zatičem se u iščekivanju koncerta u Domu sindikata, nestrpljiv da još jednom osjetim melodije koje vraćaju harmoniju svim orguljama.
Imperativ mi je da još jednom svjedočim publici, iskreno je rekao Kalezić, kojem su suze navirale tijekom nastupa. Grupu koja je ostala nerazdvojna činili su Kaleza, Tozovac, Cune, Lepa Lukić, Mika Antić, Zoki Radmilović i, naravno, Silvana. Svaki je član ostvario izvanrednu karijeru, a kroz vrijeme koje su proveli zajedno, nikada među njima nije bilo sukoba ili ljubomore; njihova veza iskovana je kroz zajedničku strast prema glazbi. Slično kao i Toma, Silvana je pružila značajnu pomoć Kaleziću u ranoj fazi njegove karijere, što je dovelo do razvoja čvrstog prijateljstva među njima.
Duboko su cijenili i poštivali jedno drugo. Istoj je dami Zoran posvetio svoju bezvremensku skladbu “Jedna žena koje više nema”, koja je također ostavila neizbrisiv trag u narodnoj glazbi. Umjetnik je posebno izjavio da je pjesma napravljena na prilično nekonvencionalan način. Filip, potomak preminulog umjetnika Zorana Kalezića, nije mogao doći na očev sprovod. Unatoč silnoj želji da se oprosti od svojih roditelja i isprati ih na vječni počinak, tu želju nije mogao ostvariti zbog boravka i zaposlenja u Americi.
