Ružica Sokić nije htela da rađa decu: Kada je Ivan prihvatio islam i postao muftija Abdulah, ona ga je prihvatila kao svoje dete – Evo zašto

Rućica Sokić je bila ubjedljivo najljepša Jugoslovenska glumica, u 80 godinama prošloga vijeka. Lomila je muška srca, a danas malo govorimo o njenom ljubavnom životu…

Ružica Sokić otvoreno je priznala svoj strah od trudnoće, zbog kojeg je u konačnici odlučila ne imati djecu. Punih 30 godina dijelila je život sa suprugom Miroslavom Lukićem, a njezine posljednje riječi na samrti odražavale su dubinu te ljubavi.

1. „Samo da me ne zaboraviš.“ Te riječi, koje je Ružica uputila svom mužu, možda najbolje oslikavaju emocionalnu snagu i životnu borbu jedne od najvoljenijih glumica bivše Jugoslavije. Iako je njezin život bio ispunjen scenama dostojnim filmskog platna, ono što ga je istinski obilježilo nisu samo reflektori pozornica, već i lične borbe, rana iskustva, gubitci i snaga da voli i kada boli.

Rođena je 1934. godine u Beogradu, u porodici Petra Sokića, trgovca i jednog od osnivača čuvenog beogradskog lista Pravda. Njezin život od ranog detinjstva bio je prožet nesigurnošću. Dolaskom Drugog svjetskog rata, porodica je izgubila gotovo sve – štampariju, stanove, ugled, sigurnost. Njihov trosoban stan u srcu Beograda bio je nacionalizovan, a u njega su, po tzv. „ruskoj formuli stanovanja“, nasilno useljeni sustanari iz sela Rušnja. Tada mala Ružica učila je prve lekcije o nepravdi i snazi ćutanja.

U intervjuima je često govorila o bolnim sećanjima na to vreme. Njezin otac bio je višestruko hapšen, mučen i na kraju osuđen na smrt – kazna koja mu je, srećom, kasnije ukinuta, ali bez mogućnosti povratka u normalan život. Oduzeta su mu građanska prava, a porodica je živela pod stalnim pritiskom vlasti. Upravo u tom haosu oblikovala se Ružičina odlučnost da se izbori za svoj identitet i slobodu.

Usprkos svemu, pronašla je svoju ljubavnu sigurnost u Miroslavu Lukiću, čoveku s kojim je provela tri decenije u skladnom, dubokom partnerstvu. No, Ružica je donijela odluku koju mnoge žene tada, ali i danas, teško razumiju – svesno je odustala od majčinstva. Strah od trudnoće, ali i od gubitka lične slobode, bio je snažniji od tradicionalnih očekivanja društva. Karijera joj je bila važna, ali još važnije bilo joj je zadržati kontrolu nad vlastitim životom.

Njeno detinjstvo i iskustva nesigurnosti ostavili su dubok trag. Nije želela obaveze koje bi je emocionalno vezivale do tačke gubitka sebe. Ipak, njena potreba da voli i brine nije nestala – samo se preusmerila. Nežnost koju nije pružila sopstvenom detetu, poklonila je sestriću Ivanu Trifunoviću, koji je kasnije postao poznat kao muftija Abdulah Numan. Kada je Ivan prešao u islam, naišao je na tišinu i nerazumevanje u porodici, ali Ružica je bila jedina koja mu je prišla s ljubavlju i znatiželjom.

„Pozvala me je na ručak i pitala šta sam naučio u Indiji. Bila je jedina koja nije ćutala. Vo­lela me je kao svoje dete,“ rekao je jednom prilikom. Taj odnos svjedoči o njezinoj toleranciji, širini duha i sposobnosti da voli bez predrasuda.

Ružica Sokić preminula je 2013. godine u 79. godini života, nakon duže borbe s Alchajmerovom bolešću. Njena smrt označila je kraj jednog posebnog umjetničkog poglavlja, ali i jednog života koji je, iako nerijetko prepun izazova, bio obilježen istinskom ljubavlju, dostojanstvom i hrabrošću da se ide protiv struje – čak i kada to boli. Ostala je upamćena ne samo po vrhunskim ulogama, već i po ljudskosti koju je živela do poslednjeg daha.