U današnjem članku pišemo o jednoj posebnoj uspomeni iz djetinjstva, koja je ostavila neizbrisiv trag na životu jednog dječaka. U tom sjećanju, koje seže unazad do osme godine, krije se priča o prijateljstvu, darivanju i iznenađenju koje mijenja sve.
Bilo je to jedno od onih Božića koje se ne zaboravljaju. Mali razred, skromni pokloni i radost koja nije bila vezana za vrijednost stvari, već za ljubav koju smo davali i primali. Sjećam se da nisam imala mnogo toga. Moja porodica nije bila u mogućnosti priuštiti si poklone, ali to nije značilo da nisam željela nešto pokloniti.
Tako sam, u pokušaju da nađem neki poklon za svoju prijateljicu iz razreda, uzela staru očeve knjigu, umotala je u iskoristeni papir i to joj poklonila. Nije bilo mnogo, ali znala sam da sam uložila cijelo svoje srce u taj poklon.
Zadnja stvar koju sam tada očekivala bila je iznenađenje koje mi je ona dala. Poklonila mi je najljepšu Barbiku koju sam ikada vidjela. Sjećam se da su me preplavili osjećaji – bila sam iznenađena, ali i srećna, jer nisam imala nikakva očekivanja. Međutim, moji osjećaji nisu bili samo radostni. Kada je moja prijateljica vidjela moj poklon, njeno lice se naglo promijenilo i počela je plakati. Nije mi bilo jasno zašto, ali osjećala sam da nešto nije u redu.
- Nekoliko dana kasnije, njena mama došla je u školu. Bila je ozbiljna, tražila je mene i u tom trenutku nisam znala šta da mislim. Izgledala je kao da želi razgovarati o nečemu važnom. A onda se desilo nešto što nisam mogla predvidjeti. Kada me je ugledala, osmijeh joj je prešao lice. Njezin izraz lica postao je mekši, pun razumijevanja. I tada mi je dala veliku vrećicu s poklonima. Kad sam pogledala unutra, shvatila sam da su svi ti pokloni bili za Barbiku koju mi je prijateljica poklonila. Unutra su bili Barbie auto, Ken i mnogo odjeće. Bila sam potpuno zatečena, preplavljena emocijama, jer nisam mogla vjerovati da se to događa.
Ali to nije bio kraj. Sjećam se da me majka moje prijateljice zamolila da je sačekam nakon škole jer me željela povesti na ručak sa svojom kćerkom. U tom trenutku, nisam mogla vjerovati. Nikada nisam bila u restoranu, a sada sam imala priliku provesti vrijeme s njima, u okruženju koje je za mene bilo potpuno novo. Moje srce je bilo ispunjeno zahvalnošću, jer ovo iskustvo nije bilo samo o poklonima. Bilo je to nešto puno dublje – osjećaj prihvaćenosti i ljubavi.
Tog dana, sestra moje prijateljice, koja je bila uznemirena zbog mojeg poklona, odjednom je postala ljubazna prema meni. Razgovarale smo, smijale se i od tog trenutka postale vrlo bliske prijateljice. Danas, iako imamo 24 godine i živimo u različitim gradovima, naše prijateljstvo i dalje traje. To prijateljstvo koje je započelo u školi, onog Božića, ostalo je snažno i nezaboravno.
Nekada zaboravljeni gesti, kao što je pokloniti nešto što je staro, mogu izazvati najveće promjene u životima ljudi. Za mene je najdragocjeniji poklon tog Božića bio ljubaznost i dobronamjernost koju je pokazala mama moje prijateljice. Ta njena dobrota bila je sve što mi je trebalo tog Božića i zauvijek ću pamtiti taj trenutak kao jedno od najposebnijih iskustava u mom životu
