U današnjem članku vam pišemo na temu nevidljivih sudbina koje su decenijama ćutale, a tek kasnije dobile glas kroz hrabrost onih koji su preživjeli. Ovo je priča o ženi koja je platom novinara plaćala svoje snove, a riječju svoju slobodu, nesvjesna da će je jedan običan vic odvesti na put bez povratka.
O Jovanki Ženi Lebl danas se zna mnogo više nego što se smjelo znati u vrijeme kada je bila mlada novinarka koja je tek učila kako izgleda svijet iza reda i pravde. Imala je samo 22 godine kada je završila u najzloglasnijem jugoslovenskom logoru, zatočena zbog vica o Josipu Brozu Titu i pjesmi „Druže Tito, ljubičice bela“, jednoj od najpoznatijih numera posvećenih tadašnjem vođi.
Činilo se nevjerovatnim da jedan šaljivi komentar može postati povod za robiju, ali u tadašnjem sistemu granica između humora i neprijateljstva bila je izuzetno tanka – i opasna.
Ženi je bila Beograđanka jevrejskog porijekla, a njen život već je prije toga bio isprekidan traumama. Tokom Drugog svjetskog rata, kao mlada djevojka, bila je odvedena na prinudni rad u Njemačku. Preživjela je rat, vratila se u zemlju i započela karijeru u listu Politika. Uprkos teškom životnom početku, nosila je želju da se bavi poslom koji voli, nadajući se da najgore godine ostaju iza nje.
Ali nije bilo tako.
- Jednog jutra, u redakciji, naizgled bezazlena šala koju je čula od kolege promijenila je njen život. Vic o Jugoslaviji koja je pobijedila na međunarodnom takmičenju u uzgoju cvijeća – jer je, aludirajući na pjesmu, navodno uzgajala „ljubičicu od 100 kilograma“ – bio je dovoljan da se protiv nje pokrene mašinerija represije. Ženi ga je samo prepričala, možda uz osmijeh, možda uz ironiju, ali u državi koja je tada budno pratila svaku izgovorenu riječ, to je bilo dovoljno da je optuže za neprijateljstvo prema Titu.
Dva udbaša došla su po nju bez upozorenja. Optužena je da je govorila protiv državnog vođe i da nije prijavila osobu od koje je čula „opasan“ vic. Odvedena je prvo u Glavnjaču, zatvor UDB-e, gdje je prošla prva ispitivanja i zastrašivanja. Nije ni slutila da će joj naredne dvije i po godine biti obilježene prelascima iz jednog logora u drugi – Ramski rit, Zabela, Grgur i na kraju Goli otok, najstrašnije mjesto koje je mogla zamisliti.
Pet zatvora. Pet različitih realnosti u kojima je od nje zahtijevano jedno – da prizna krivicu koju nije počinila. Da se „promijeni“, da se odrekne svojih misli, da potpiše ono što joj se stavlja na teret. Ali Ženi je odbila da potpiše laž samo da bi dobila nešto slobode; ostala je pri svom stavu, iako je cijena koju je platila bila previsoka.
Tek mnogo godina kasnije, nakon raspada Jugoslavije, kada je već živjela u Izraelu, napisala je knjigu „Ljubičica bela“, djelo u kojem je konačno iznijela jezive detalje života u logorima. Ta ispovijest postala je bestseler, jer je svijet tek tada počeo razumijevati razmjere patnje koje su doživljavali politički zatvorenici – uključujući i žene, za koje mnogi nisu ni znali da su slane na Goli otok.
- Ženi je u svojoj knjizi pisala bez uljepšavanja. Govorila je o žeđi koja je rasla do ludila dok su oko njih bili samo talasi mora koje nisu smjele dotaknuti. „Samo žedni znaju cijeniti vodu“, zapisala je, sažimajući uslove koji su bili na granici izdržljivosti. Opisala je djevojke koje su u kratkom vremenu pretvarane u starice; zubi su im otpadali, tijela se lomila pod težinom bolesti i gladi, a duše pod težinom izdaje najbližih. Stizale su im vijesti da su ih se odrekle porodice – majke, muževi, djeca – jer su proglašene narodnim neprijateljima.
To je bila jedna od najvećih boli koje čovjek može nositi – da ga napusti onaj ko ga najviše voli.
Ženi je izdržala sve to. Njena priča nije priča o herojstvu u klasičnom smislu, već o istrajnosti jedne mlade žene koja nije pristala da joj neko stavlja riječi u usta, pa ni po cijenu slobode. Poslije odlaska iz zemlje živjela je mirnijim životom, ali nikada nije prestala govoriti o nepravdi koju je preživjela. Tek pred kraj života svijetu je odlučila otkriti ono što je godinama morala držati u sebi.
Umrla je 2009. godine u Izraelu, daleko od zemlje u kojoj je rođena, ali veoma blizu istine koju je cijeli život nosila. Njena knjiga, njeni citati i svjedočanstva ostali su trajni podsjetnik na vrijeme u kojem je jedan vic mogao odvesti mladu novinarku u pakao logora.
I danas, priče poput njene služe kao opomena koliko je krhka granica između slobode i represije, između izgovorene riječi i nenamjerne krivice. A Ženi Lebl ostaje simbol tihog otpora – žene koja je preživjela ono što mnogi ne bi izdržali, i koja je svoju istinu zapisala kako bi ostala sačuvana za sve buduće generacije
