Postoji samo jedan istinski put ka unutrašnjem skladu i trajnom miru duše a taj put vodi kroz oproštaj. Mnogi od nas nose u sebi mračne sjene prošlosti, uspomene koje bole i vraćaju nas u stanje nemoći.
Neke situacije iz davnih dana i dalje nas sputavaju, pa i onda kada mislimo da smo ih ostavili iza sebe. Ipak, sve dok nismo spremni da oprostimo, te rane ostaju otvorene.
- Na prvi pogled, oproštaj se često čini nemogućim. Kako oprostiti nekome ko nam je nanio bol, izdaju ili nepravdu? Ali, ono što treba shvatiti jeste da oproštaj nije čin oslobađanja druge osobe – već čin oslobađanja sebe. On je manifestacija ljubavi prema sebi, jer tek kada skinemo taj teret sa duše, možemo da osjetimo lakoću i mir. Oprostiti ne znači zaboraviti, niti znači ostati u vezi sa osobom koja nas je povrijedila. To znači prestati nositi otrov u svom srcu.
Zamislimo ženu koja se razvela nakon muževljeve preljube. Svaki put kada čuje njegovo ime ili ga sretne na ulici, osjeti fizičku bol – mučninu, grčeve, bijes. Pokušava sve: viče u jastuk, trči, razgovara s prijateljima, mijenja stil života. Iako te metode na trenutak donose olakšanje, rana se ponovo otvara čim se podsjeti na njega. Jedino što može da je iscijeli u potpunosti jeste oproštaj. Onog trenutka kada susret s bivšim mužem više ne izaziva burne emocije, ona će znati da je zaista oprostila.
Naravno, ožiljak ostaje. Kao i na tijelu, i na duši tragovi ostaju, ali kada rana zaraste, oni više ne bole. Oprostiti ne znači izbrisati sjećanja, već promijeniti odnos prema njima. To je znak da smo emotivno zacijelili.
Problem je što u životu nismo navikli na oproštaj. Kao djeca, lako smo ga praktikovali – posvađamo se s drugarom, a već nakon par minuta igramo se zajedno. Sa godinama, međutim, učimo da skupljamo gorčinu, da se hranimo bijesom, zavišću i mržnjom. Postajemo robovi ega i gordosti, što nas udaljava od naše prave, čiste prirode. Nismo izgubili sposobnost da praštamo – samo smo je zapustili, pretvarajući se u majstore neopraštanja.
- Možda ćete pomisliti: „Lako je reći oprosti. Voleo bih, ali ne ide.“ Ali upravo u toj rečenici leži ključ. To „ne ide“ nije istina – istina je da nismo pokušali dovoljno. Praštanje zahtijeva hrabrost i svjesnu odluku da se oslobodimo tereta.
Kako to uraditi? Prvi korak je napraviti spisak ljudi kojima treba da oprostimo. To ne znači da moramo da ih pozovemo ili da budemo u kontaktu sa njima. Dovoljno je da u sebi, u molitvi ili mislima, oprostimo i otpustimo. Ako osjetimo da je teško, možemo se podsjećati da svako od nas ima svoj život, svoje slabosti i svoje iluzije. Njihovi postupci ne određuju našu vrijednost.
Drugi korak je napraviti spisak ljudi kojima smo mi možda nanijeli bol. I njima treba oprostiti – ali i sebi. To je najteži, ali i najvažniji čin. Oprostiti sebi znači osloboditi se krivice i prestati se kažnjavati zbog prošlih grešaka. Kada sebi oprostimo, otvaramo vrata istinskoj ljubavi prema sebi, a time i prema drugima.
Kada oprostimo drugima, a posebno kada oprostimo sebi, nastaje harmonija. U nama se budi unutrašnja sloboda, prestajemo nositi karmičke terete i prestajemo vjerovati u ideju da moramo vječno ispaštati. Oproštaj briše lošu karmu, jer prestajemo hraniti negativne obrasce. Od tog trenutka život počinje iznova – lakši, svjetliji i ispunjeniji.
Oprostiti je ponekad dug proces, ali svaki mali korak nas vodi bliže slobodi. Najprije oprostimo sitnice – nečiju grubu riječ, nepažnju, nesporazum. Zatim prelazimo na veće povrede, dok ne dođemo do najdubljih rana. Kada se one izliječe oproštajem, u nama se rađa osjećaj mira koji se ne može porediti ni sa čim drugim.
Zato, ako osjećate da vas prošlost sputava, da vam se srce steže od bijesa ili tuge, sjetite se – ključ za oslobođenje leži u oproštaju. To je dar koji poklanjate sebi, najčistiji čin samilosti i ljubavi.
