U današnjem članku vam pišemo na temu jedne neobične, emotivne i bolne životne priče. Riječ je o ženi koja je svoj život utkala u prijateljstvo sa stvorenjem koje je voljela kao dijete, vjerujući da ljubav može premostiti sve granice.
Njena priča pokazuje koliko snažno čovjek može da se veže za biće koje smatra članom svoje porodice, ali i koliko su posljedice te vezanosti ponekad nepredvidive i teške.Sandra Herold je nekada živjela život ispunjen sigurnošću. Imala je muža na koga se oslanjala, dom ispunjen toplinom i posao koji je donosio stabilnost. No, najveći dio njenog srca zauzela je šimpanza po imenu Travis, životinja koju je od prvog dana gledala kao nešto mnogo više od kućnog ljubimca. Kada ga je dovela u svoj dom, nije ni slutila kakvu će lavinu događaja pokrenuti. Smatrala ga je posebnim, gotovo čudesnim stvorenjem koje joj vraća radost i smisao.
Travis je u njen život stigao kao mala, nimalo jeftina radost — šimpanza kupljena za nevjerovatnih 50.000 dolara. Međutim, Sandra ga nije tretirala kao egzotičnu životinju, već kao vlastito dijete, biće kom je željela pružiti sve ono što je smatrala porodicom. Oblačila ga je u odjeću dizajniranu za ljude, pripremala mu obroke kao da hrani dječaka, učila ga trikovima, pa čak i vožnji bicikla. Travis je postao njen stalni saputnik, pratilac u svakodnevnim aktivnostima i izvor beskrajne nježnosti u danima kada se osjećala usamljeno.
- Njen odnos sa šimpanzom mnogima je bio čudan, ali je za komšije Travis postao lokalna atrakcija. Bio je viđan u emisijama, reklamama, na ulicama gdje je plijenio pažnju svojom poslušnošću i ljudskim gestama. Sandra je ponosno govorila da niko ne zna životinju dok s njom ne provede cijeli dan, pa čak i trenutke poput zajedničkog obroka ili kupanja. Nakon gubitka muža i kćerke, emocionalni oslonac pronašla je upravo u svom šimpanzi, dijeleći s njim i krevet, tražeći utjehu u njegovoj toplini. U tim trenucima vjerovala je da nikada neće biti sama.
Ipak, Travis je u sebi nosio prirodu koja se nikada ne može potpuno pripitomiti. Iako je Sandra u njemu vidjela nježno biće, povremeno je osjećala da se iza njegovog pogleda krije nešto divlje i nepredvidivo. Počeo je pokazivati znakove nervoze, ponekad bi reagovao impulsivno, a njoj je bilo teško da shvati šta ga u tim trenucima uznemirava. U pokušaju da ga smiri, počela mu je dodavati sredstva za smirenje u čaj, vjerujući da time samo pomaže svom “sinu”. Međutim, to što je vidjela kao brigu, postalo je prvi znak da se u njihovom odnosu pojavila opasna neravnoteža.
Sve je kulminiralo 2009. godine, u trenutku koji je obilježio najtragičniji dan njenog života. Kada je nakon mnogo godina obnovila kontakt sa starom prijateljicom Čarlom Neš, željela je da joj pruži utočište i podršku. Čarla se uselila kod nje, ne sluteći da će upravo u tom domu doživjeti događaj koji će joj zauvijek promijeniti život. Jednog dana, nakon što je Travis iskočio iz Sandrinog automobila, u njemu se probudio instinkt koji niko nije mogao predvidjeti. Bez upozorenja, napao je Čarlu silinom koja je prevazilazila sve što je Sandra mogla zamisliti. Počeo je da grebe, grize i kida, pokazujući svoju pravu, divlju prirodu koju je Sandra do tada poricala.
- Njeni pokušaji da ga zaustavi bili su očajnički, gotovo panični. Posegnula je za lopatom i udarila ga, nadajući se da će ga to razbiti iz nekog unutrašnjeg bijesa, ali napad nije prestajao. Kada je shvatila da više nema vremena i da će Čarla izgubiti život ukoliko ne reaguje odlučno, utrčala je u kuću po mesarski nož. To je bio trenutak u kojem je njen svijet puknuo na dva dijela — dio koji voli Travisa i dio koji želi spasiti prijateljicu. Vratila se i učinila jedino što je mogla, zadajući udarac stvorenju koje je voljela više od svega. Bilo je to čin ljubavi, očaja i sloma.
Kada je sve završeno, Travis je umirao pred njom. Sandra je kasnije govorila da je šimpanza u posljednjem pogledu nosila pitanje koje ju je proganjalo: “Mama, šta si to uradila?” Taj trenutak ostao je urezan u njoj kao rana koja nikada nije potpuno zacijelila. Policija je potvrdila da je Travis preminuo, dok je Čarla preživjela, ali sa strašnim povredama koje su zahtijevale brojne zahvate kako bi se povratio barem dio izgleda.
Iako bi mnogi nakon takve katastrofe zauvek prekinuli svaki kontakt s divljim životinjama, Sandra nije mogla da ugasi osjećaj ljubavi prema šimpanzama. Duboko povrijeđena, ali i dalje privržena, pronašla je još jednu šimpanzu, ali je ovaj put bila svjesna da takvu životinju ne može ponovo dovesti u svoj dom. Zato je platila prijatelju da o njoj brine u drugoj državi. Posjećivala ju je kad god je mogla, tražeći u tim susretima djelić mira i osjećaj da njena priča sa šimpanzama nije završila samo tragedijom.
U njenom životu zauvijek je ostala mješavina ljubavi, krivice i želje za razumijevanjem granica koje čovjek nikada ne bi smio preći. Njena priča podsjeća da su divlje životinje fascinantne, ali i neukrotive — i da najdublje emocije ponekad nose najveće rizike
