Sara Đurđević je živela užurbanim životom kao i većina mladih, ali je pronašla sreću na selu. Iako je neko vreme živela i u Sardiniji, istakla je da je selo Paune, gde su živeli njeni baka i deka, njeno srećno mesto.
- Mlada Sara je putem raznih društvenih mreža elaborirala razloge odlaska iz kaotičnog i ubrzanog urbanog života.Odmaknuti se od vreve gradskog života i pronaći utjehu u tišini udaljenog mjesta oduvijek mi je bila stalna želja. Svaki mjesec, dok sam računao da se gotovo polovica moje teško zarađene plaće izdvaja za stanarinu i račune, i svaki put kad bih se našao zarobljen u beskrajnoj gužvi, čežnja je postajala sve jača.
Upravo zbog toga razmišljam o kupnji nekretnine u blizini grada, ali dovoljno daleko da uronim u ljepotu prirode. Međutim, tek kad sam imala sredstava za to, donijela sam odluku o preseljenju na Sardiniju, kao što je Sara spomenula. Tijekom tog vremena otkrila je neospornu privlačnost malih, intimnih prostora, shvativši da joj oni savršeno pristaju.
Suprotno prvobitnom uvjerenju, nakon odlaska sam se vratio u Srbiju s namjerom da se nikada više ne vratim. Uz fleksibilnost mog posla, za koji je potrebna samo internetska veza, donio sam spontanu odluku spakirati svoje stvari i zaputiti se u ljupko selo Paune, gdje su nekada živjeli moji baka i djed. S obzirom na to da je kuća prazna već 11 godina, na redu je obnova, objasnila je.
U zanimljivom ažuriranju, Sara je sama preuzela zadatak renoviranja svog trenutnog prebivališta. Svoje pratitelje svakodnevno obavještava o tijeku projekta obnove. U duhovitom zaokretu, također je podijelila smiješnu anegdotu o tome kako je vrtlarski alat nazivala “motikom”, a da nije shvaćala njegovo alternativno značenje.
BONUS TEKST:
Prošlo je već deset godina otkako je Ana napustila rodni grad i preselila se u veliki grad. Sećanja na mirne ulice, susrete sa komšijama na svakom koraku i toplinu porodičnog doma često su je obuzimala dok je lutala prepunim gradskim trgovima ili zurila u svetleće ekrane metroa.
Po dolasku u veliki grad, Ana je bila oduševljena mogućnostima koje su joj se pružile. Bilo je to mesto gde se činilo da se snovi ostvaruju i gde se svakom koraku čuo puls modernog života. Ubrzo je pronašla posao u renomiranoj firmi, upoznala mnogo ljudi i počela da uživa u ritmu grada.
Međutim, kako su godine prolazile, Ana je počela da oseća nešto što nije mogla da opiše. Često je noću sanjala o mirisu svežeg vazduha iz detinjstva, o zvucima cvrčaka u letnjim večerima i o osmehu svojih roditelja dok su zajedno provodili vreme u dvorištu porodične kuće.
Jednog dana, dok je sedela u svojoj kancelariji okružena betonom i staklom, Ana je shvatila da joj nedostaje mir. Odlučila je da napravi pauzu i poseti svoj rodni grad. Dok je prolazila kroz poznate ulice, osetila je kako se u njoj budi nešto što je dugo bilo uspavano – osećaj pripadnosti, toplina porodičnog doma, miris cveća iz bašte…
Nakon tog posete, Ana je sve češće odlazila u svoj rodni grad. Svaki put se osećala sve više kod kuće, kao da je ponovo pronašla deo sebe koji je negde izgubila u vrevi grada. Počela je da razmišlja o povratku.
Jednog sunčanog dana, Ana je donela odluku. Odlučila je da napusti grad i vrati se tamo gde je srce osećalo kao kod kuće – u svoj rodni grad. Ubrzo je prodala svoj stan, otkazala posao i preselila se nazad u poznati kraj, među ljude koje poznaje i voli.
Sada, Ana živi srećno u svom rodnom gradu. Svako jutro budi je miris svežeg vazduha i pesma ptica, a svako veče uspavljuje zvuk cvrčaka i tišina sela. Njeno srce napokon je pronašlo mir, a njena duša je puna radosti i zadovoljstva što je ponovo kod kuće.
