Sedmica je prošla od trenutka kada se moj život nepovratno promijenio. Moj 35-godišnji muž je iznenada preminuo, ostavljajući me u stanju u kojem nisam znala da li je stvarnost zaista stvarna ili samo produženi san iz kojeg ne mogu da se probudim. Dani su prolazili sporo, noći još sporije, a osjećaj praznine pratio me je na svakom koraku. U jednom trenutku sam, vođena mješavinom tuge i radoznalosti, odlučila zaviriti u njegove e-mailove, nadajući se da ću pronaći bar neku riječ, trag ili detalj koji će mi pružiti osjećaj bliskosti s njim.
- Tada sam naišla na nešto što me istovremeno zbunilo i potreslo. Otkrila sam da je bio pretplaćen na jednu čudnu “uslugu praćenja lokacije”. Prema podacima, koristio ju je već mjesecima, a ja za to nikada nisam znala. Osjećaj tajne koju je skrivao od mene počeo je da mi izjeda misli. Iako sam se borila sa sobom, nisam mogla odoljeti iskušenju. Pokušala sam se prijaviti koristeći jednu od njegovih starih lozinki, i na moje iznenađenje uspjela sam.
Na ekranu se pojavila mapa i prikaz uživo. Ono što sam ugledala u tom trenutku oduzelo mi je dah – pokazivalo je da se on nalazi nedaleko od našeg doma. Srce mi je počelo ubrzano kucati, a u mislima su se smjenjivali talasi nade i straha. Da li je moguće da nije mrtav? Da li postoji neka greška? Ili je ovo znak da mi tehnologija, na neki neobjašnjiv način, pokušava reći da je i dalje tu?
Nisam imala vremena za dugo premišljanje. Sjela sam u auto, vođena nagonom koji nisam mogla objasniti, i krenula prema lokaciji koju sam vidjela na ekranu. Dok sam vozila, u meni su se sudarali osjećaji – sumnja, uzbuđenje, ali i duboki strah da ću na kraju samo dodatno povrijediti samu sebe.
U tom trenutku, na ekranu se pojavio prozor za chat. Pojavila se fotografija djevojke, nepoznato lice, i poruka: “Jesi li još tu? Šta da radimo dalje?” Nisam mogla da vjerujem. U meni je rasla panika. Prsti su mi drhtali, a oči su se punile suzama. Tada je stigao još jedan znak – neko je odgovorio s njegovog profila, poslavši selfie. Ali lice na fotografiji nije bilo lice mog muža.
- Želudac mi se prevrnuo. Osjećala sam kako mi se tijelo slama pod teretom nove spoznaje. Neko je očigledno hakirao njegov račun i koristio ga na način koji nisam mogla razumjeti. Valovi emocija udarali su me jedan za drugim: prvo šok, zatim osjećaj izdaje, a onda i paradoksalno olakšanje. Jer koliko god bolno bilo priznati, to što je neko drugi koristio njegov profil značilo je da on zaista nije živ – iako je mali dio mene, duboko u srcu, i dalje želio vjerovati u čudo.
U glavi mi se vrtjela gomila pitanja. Ko je bila ta djevojka? Zašto je razgovarala s profilom mog muža? Da li je on možda imao neku skrivenu stranu života za koju nikada nisam znala, ili je sve ovo samo igra zlonamjernog neznanca? Nisam imala odgovore, a svaki pokušaj da pronađem smisao vodio je u još dublji osjećaj boli.
Iako sam bila suočena s ružnom istinom, u toj situaciji sam shvatila nešto važno – ljudska potreba za nadom često nas tjera da se hvatamo i za najtanju nit iluzije. Ja sam, makar na tih nekoliko minuta, povjerovala da je moj muž još uvijek negdje tu, živ i dostupan. I kada je ta iluzija srušena, bol je bila dvostruka – prvo zbog gubitka njega, a onda i zbog gubitka te posljednje krhke nade.
Na kraju sam ostala sama s mislima, osjećajući težinu svega što sam vidjela. Nisam znala da li da osjetim bijes prema onome ko je iskoristio njegov račun ili da pustim sve i nastavim dalje. Ali jedno sam znala – taj trenutak je postao još jedan rez u već ranjenom srcu, podsjetnik da je stvarnost ponekad okrutnija od svake mašte.
