U današnjem članku vam pišemo na temu životnih rana koje čovjeka oblikuju mnogo prije nego što svijet počne da mu aplaudira. U nastavku više…
Ovo je priča o glumcu čiji je talenat blistao, ali je srce godinama nosilo težinu koju malo ko zna.Riječ je o Miši Janketiću, legendi jugoslovenske glumačke scene, čiji privatni život je bio daleko tragičniji nego što bi iko mogao da zamisli.
Kada se govori o Miši Janketiću, najčešće se spominju njegove velike uloge, glas koji je nosio težinu i toplinu istovremeno, te karizma zbog koje je publika odrastala uz njegove likove.
Ali iza scene, iza reflektora i nagrada, stajao je čovjek koji je još kao dječak izgubio gotovo sve što je volio. Njegova životna priča bila je isprepletana gubicima, ratnim traumama i teškim odlukama koje nijedno dijete ne bi smjelo da donosi.
Rođen u vrijeme kada se nad Balkanom nadvila tamna sjenka rata, Miša je već sa desetak godina izgubio majku. Četnici su je ubili 1944. godine, ostavljajući njega i njegovu mlađu sestru same u svijetu koji je već tada bio isuviše surov. Često je govorio kako mu se tog dana djetinjstvo ugasilo, kao da je neko prepolovio njegovu dušu.
- Prije nego što je otišla, majka mu je ostavila samo jednu rečenicu, onu koju je kasnije nazivao amanetom koji ga je držao na nogama: „Čuvaj Milenu.“
I dok su drugi dječaci razmišljali o igri i školi, on je pokušavao da ispuni obećanje date ženi koju je volio više od svega.
Nakon majčine smrti, Miša i njegova sestra lutali su između privremenih domova, u pokušaju da pronađu sigurnost u ratom razorenoj zemlji. Završili su u Pljevljima kod porodice koja ih je primila, ali je strah ostao njihov stalni pratilac. U blizini je živjela i jedna žena, Jevrejka, koja je planirala bijeg. Kako je govorio, nudila je Mileni mogućnost spasa — ali ne i njemu, dječaku koji je tada bio samo dijete, ali već nosilac odgovornosti odraslog čovjeka.
- U svojim kasnijim godinama, Miša je s bolom pričao o tome kako je upravo tada napravio grešku koja ga je pratila cijeli život. Jednog dana ta žena donijela mu je par žutih kožnih cipela — najljepših koje je ikada vidio. Bio je skoro bosonog, dijete kome su takve cipele izgledale poput čuda. Zaneseno ih je razgledao, ne shvatajući da u tom trenutku Jevrejka odvodi Milenu. Tek kasnije je shvatio šta se desilo.
„Prodao sam sestru za par cipela,“ govorio je kroz suze u intervjuima, svjestan da je bio samo dijete, ali da ga krivica nikada nije napustila.
Sudbina je, međutim, imala plan koji je pukom slučajnošću spasio njegovu sestru. Jevrejku su ubili ubrzo nakon bijega, a Milena je, potpuno prestravljena i bolesna, završila kod dobrih ljudi u Višegradu. Nije znala da kaže ni svoje prezime, ni grad rođenja — samo da ima brata Cila, kako su Mišu zvali.
Godinama kasnije, splet nevjerovatnih okolnosti doveo je do toga da jedna žena u vozu prepozna priču o izgubljenoj djevojčici. Tako se trag počeo raspetljavati, i Milena je ponovo spojena sa bratom. Kada su ih doveli pred sudiju da se razjasni identitet, dovoljno je bilo da stanu jedno pored drugog. Ličili su toliko da je sudija odmah prekinuo sve — krv je prepoznala krv.
Iako se život poslije smirio, a Miša postao jedan od najvoljenijih glumaca, rana iz djetinjstva ostala je duboka. U svojim pričama često je spominjao taj osjećaj da je zakazao. Njegova sestra Milena kasnije je imala svoju porodicu, živjela je mirnije dane, ali bi mu se ponekad kroz šalu podsjetila: „Možda stvarno nisam tvoja sestra, možda sam ja Hajrija Vrana.“
On se nikada nije ljutio.
Njega je, kako je govorio, cijelog života boljela upravo ta žuta cipela koja je postala simbol njegove dječije nemoći.
Kada se danas govori o njegovoj karijeri, lako je zaboraviti da je iza svake uloge stajao čovjek čije je srce nosilo teret koji se rijetko viđa. Publika ga je voljela zbog talenta, ali oni koji su poznavali njegov život voljeli su ga i zbog snage da uprkos svemu ostane čovjek blagosti, dubine i empatije.
- Njegova priča podsjeća da oni koji nas najviše dirnu na sceni često u sebi nose nevidljive ožiljke.A Miša Janketić, sa svim svojim bolovima, gubicima i pobjedama, ostao je primjer kako se od najtežih rana može izrasti u čovjeka koji svojom umjetnošću pomjera ljude i čuva ih od zaborava.
Ako želite, mogu napisati još jednu verziju — kraću, dužu, emotivniju ili više „novinarsku“
