– Prije dvije godine, napustio nas je efendija Zukorlić, a njegova smrt je i dan danas obavijena velom tajne. Podsjećamo, on je imao promociju knjige, publika je bila tu, a onda mu je pozlilo, te je na putu do bolnice i preminuo…
U carstvo umrlih sinoć je mirno prešla Umeja Zukorlić, cijenjena prva supruga rahmetli muftije Muamera. Sin Usame Zukorlića sinoć nas je s tugom obavijestio o smrti svoje majke. Nakon smrti muftije Muamera Zukorlića, dvije i po godine kasnije s ovog svijeta otišla je i njegova prva supruga Umeja Ebu Taha Zukorlić. Tijekom studija u Jordanu, Umeja, koja je podrijetlom iz Palestine, susrela se s pokojnim Muammarom. Potvrdio je to na svojoj Facebook stranici i Usama Zukorić, sin rahmetli muftije, koji je podijelio fotografiju uz koju je napisao: “Idem dalje sa svojom majkom na bolji svijet.
BONUS TEKST:
Podrijetlom iz sela Janjac kod Zenice, Mato Gelić se u mladosti suočavao s optužbama za pokušaj atentata na Josipa Broza Tita, što je na kraju dovelo do zatočenja u zloglasnom logoru Goli otok. Unatoč svojoj nježnoj dobi, pokazao je izuzetnu hrabrost i neustrašivost dok je bio u zatvoru. Vođen nepokolebljivom odlučnošću da ponovno stekne svoju slobodu, neustrašivo je prkosio izgledima. Njegova izvanredna priča služi kao svjedočanstvo ideje da je sreća naklonjena hrabrima.
Gelić je u svojoj ispovijesti istaknuo da mu je nepokolebljiva odlučnost služila kao osnovno oruđe u borbi za slobodu. Da nije bilo iznenadnog impulsa i moje tvrdoglavosti, nikad te ne bih napustio, mali. Um mi je bio pomućen od inata, ali ja sam mlad i jak, pun snage kao bik. Donesen je novi zakon koji zatvorenicima omogućuje smanjenje kazne s deset na petnaest dana za svaku odsluženu godinu.
Odmah sam pisao ocu, moleći ga za odijelo i novac za putovanje. Na kraju je prodao našu kravu kako bi ispunio moj zahtjev. Kad je paket konačno stigao, nestrpljivo sam prišao Nenadu, zapovjedniku, pitajući ga mogu li sada otići. Na moju nesreću, odbio je moj zahtjev, tvrdeći da nisam dovoljno dobra. Kako je mogao tako nešto reći? Neumorno sam radio u radionici, premašivao tražene standarde i čak zaradio nagrade za pet kutija cigara subotom!
Po ulasku u zatvor raspoređen sam u grupu „b“. Da nisam pokazao napredak, bio bih degradiran u skupinu “c”. No, ako bih briljirao, imao bih priliku prijeći u skupinu “a”. Zatim je uslijedilo godišnje ocjenjivanje. Bez greške sam uvijek uspijevao pobjeći iz okvira grupe “b”, objasnio je. Zapovjednik ga je obavijestio da se neće vratiti kući prije sljedeće godine. – Potrudit ću se vratiti kući jer imam taman vremena za služenje – kaže Reko. No, nailazi na skepticizam jer netko tvrdi da bi to bilo besmisleno. Reko postavlja pitanje je li to doista tako, na što je odgovor potvrdan.
Odlučan da pobjegne iz ove situacije, Reko objavljuje namjeru da pobjegne. Odgovor koji dobiva je da je to njegovo pravo, dok drugi imaju svoje planove. Voditelj koji sve nadzire je Rade, Crnogorac. Upravo je Nenad, zapovjednik, prodao kravu Reku, zbog čega se odlučio vratiti kući. No, postoji uvjerenje da je Tita trebalo eliminirati. Naime, 1958. godine trebala je biti diverzija na plinomjeru gdje se točio plin iz visoke peći. Da se to dogodilo, Sarajevo ne bi preživjelo. Slavko Miletić zvani Kralj Tomislav odmah je uhićen u Hrvatskom domu, no Reko tvrdi da on nije bio umiješan. Tada je još bio maloljetan, tek nekoliko mjeseci do 18. godine. Prvo je u Foči proveo tri i po mjeseca da bi ga ponovo prebacili u “Staklaru” na dodatnih 21 dan.
- Ovu ustanovu možemo opisati kao zatvor u zatvoru, rezerviran za najopasnije pojedince, otkriva Reko u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju. Od Zenice do Rijeke i Golog otoka skupio ih je ukupno 70 u samo jednom danu. Ne zna se koliko je Slavko imao godina kada je preminuo u Zenici. Međutim, kasnije je postao čelnik FAP-a. Priča se da ga je čak i Tito pohvalio, ističući potrebu za pojedincima poput Slavka. Tih sam godina i sam bio revolucionar, nadahnut njegovim primjerom. Posjeti su bili zakazani za 30. srpnja, a obaviješteni smo da će posjetitelji stizati odozdo.
Na otoku je bilo ukupno 3600 pojedinaca, koji su predstavljali različite regije Jugoslavije, a svi su bili angažirani u raznim radionicama. Predmet smo sigurno pričvrstili za panj pomoću debelog užeta, širine usporedive s šakom. Izvadivši svoj pouzdani perorez iz džepa, vješto sam prerezao cestu jednim brzim pokretom. Bili su prisutni bravari i vješti majstori koji su mogli stvoriti bilo što. Za njih je perorez samo trivijalan alat”, primijetio je. Čovječe, propustio sam svoju priliku, ali druga prilika je došla sa sljedećim valom i skočio sam glavom naprijed!
Pritisnuo sam gumb, povukao sam tu polugu i imao sam osjećaj da će se to dogoditi kad se brod prevrne, čovječe, bacilo me, skoro sam se onesvijestio, ali uspio sam ostati na nogama. Tvrde da su pucali u mene, ali ja nisam ništa čuo. Zadnjih nekoliko stotina metara munjevito prekidam dovod goriva, pazeći da se ne zabijem u obalu. Onda sam gore na Velebitskoj magistrali vidio da je policija već stigla iz Jablanca. Te planine i gradovi, zauvijek će mi biti urezani u sjećanje dok sam trčao kući 12 dana i 12 noći. Moje vrijeme provedeno u izolaciji daleko je premašilo vrijeme provedeno u crkvi. Propisana kazna bila je sedamdeset udaraca palicom, ali su mi na kraju dali sedamdeset i dva.
Priznali su pogrešku i obećali da će je popraviti kako bi palica ponovno funkcionirala kako treba. Da ti kažem, Jarane, moja leđa i zadnjica su više izranjavana nego menadžerova. Suočila sam ga s posljedicama koje je to imalo na mene – godišnji događaj, moj otac, krava i moje uništeno odijelo, koje je koštalo dvanaest tisuća novaca! Spomenuo sam i skupinu “budi”, norme radionice, tog dosadnog Nenada koji me ne pušta da odem i vlastitu frustraciju.
Druže upravniče, vi ste moj odgajatelj dvije godine i ja do sada nikada nisam iznosio svoje primjedbe. Nezamislive su strahote koje su proživjeli ljudi na Golom otoku. Suočili su se sa smrću u kamenolomu, patili od izolacije i brutalnih batina stražara. Prisutnost groblja bila je besmislena jer nije bilo odgovarajućih grobova ili obilježja u čast pokojnika. Umjesto toga, bezosjećajno su bačeni u neoznačene rupe i pokopani uz minimalnu ceremoniju. Na otoku se nalazila mješavina ubojica, domaćih i iz drugih republika. Bilo je to okruženje u kojem se nečije postupke lako moglo izvrnuti protiv njih, pa čak i ako su nevini, malo je vjerojatno da bi vlasti povjerovale u njihovu stranu priče.
