Pevačica Severina Vučković ponovo je uspela da izazove polemiku među srpskim stanovništvom. Tokom nedavnog nastupa u Crnoj Gori, osvojila je publiku svojom izvedbom pjesme “Ivanova korita” i strastveno uzviknula: “Nemojmo prepustiti Crnu Goru!
Ljubica Njegomir, ćerka Merime Njegomir, iskoristila je priliku da razgovara sa pevačicom i pojasni da pesma koju je izvela nije crnogorska kompozicija, već popularni srpski hit koji je napisala njena majka. Izrazivši svoju frustraciju, Ljubica Njegomir je izrazila oštro negodovanje što hrvatska pjevačica Severina koristi pjesmu njene majke kao sredstvo za provociranje Srba, otišla je toliko daleko da je javno osudila ovu akciju na društvenim mrežama objavom „X.
Melodija koja odjekuje mojim srcem je kreacija talentovane srpske umetnice koju je napisala i komponovala cenjena Ljubica. Međutim, smatram da je potrebno dati neki kontekst. Pevač iz Hrvatske je tokom nastupa u Crnoj Gori odabrao da otpeva pesmu poreklom iz Srbije, pesmu koja promoviše animozitet prema toj zemlji. Ovaj čin služi samo za sejanje podjela i rasplamsavanje mržnje među narodima. Važno je napomenuti da je naslijeđe moje majke, kao i bilo čije, nebitno za ovu raspravu. Gajim duboku naklonost prema Crnoj Gori i čvrsto vjerujem da svakome ko želi da se izrazi kroz pjesmu treba to omogućiti. Ovakve osjećaje dijeli i kćerka Merime Njegomir, koja je napisala “Neka pjeva ko hoće!” Milutin Popović Zahar je u otkrivajućem trenutku otkrio da je ovaj popularni hit posvetio svom pokojnom ujaku, koji je, kao i Merima Njegomir, tragično podlegao karcinomu pankreasa.
1999. godine, u vreme kada se moj stric Jakša borio sa rakom gušterače, komponovao sam iskrenu pesmu „Ivanova korita“. Moj stric je živeo u Beogradu, a ja sam otišao da ga posetim jer mu je zdravlje postepeno opadalo. Pošto je porijeklom iz Crne Gore, zamolio me je: “Sine moj, molim te donesi mi vode iz Ivanovih kreveta kod Cetinja. Imam osjećaj da će mi pomoći da se oporavim”, rekao je sa nadom u glasu. izražavajući svoju spremnost da sam krene na putovanje ako se njegova tetka ne protivi. Kada je to čula, ubacila se njegova žena, predlažući da donesem vodu sa bilo kojeg izvora i donesem mu je. I tako sam se povinovao. Krenula sam na put, ispunjena odlučnošću, da bih se vratila na stranu svog ujaka osjećajući se krajnje posramljeno i opterećeno krivicom. Otpio je gutljaj vode koju sam doneo i rekao mi: “Ovo nije voda iz Ivanovih korita. Beograd je vrvio od aktivnosti, a činilo mi se kao da se vozim čitavu večnost. Onda, niotkuda, U mislima su mi počeli odzvanjati stihovi: “Majko, Ivanova korito ne može utjehu…” Dvije godine kasnije poznata pjesma “Ivanovo korito” našla je put do Merime Njegomir.
Iako je uživala u melodiji, rekla mi je da nosi dubok osjećaj tuge. To me je navelo da zapišem stihove: „Majko, ne lij suze“, prenosi poznati kompozitor zanosnim glasom ostarele i ljupke Anke. U snu mi je Jova šapnuo uveravajući da će ljubav doneti moje izlečenje.
