Ljubavna priča koja se odigrala pred sam rat, 1990. godine, između muslimanke Dženite i pravoslavca Slobodana u bosanskohercegovačkom gradu Prnjavoru, još je jedan dokaz da ljubav ne poznaje granice i da uspeva uprkos svim preprekama. Iako je za mnoge tada, kao i sada, različita religija velika prepreka, za ovaj par ljubav je bila jedina vera u koju su verovali.
Godine 1990. dvoje mladih, Dženita iz Tuzle i Slobodan iz Prnjavora u Bosni i Hercegovini, učvrstili su svoju ljubav brakom na području općine. Iako je Dženita izrazila želju da se uda u crkvi i bila spremna da pređe na vjeru zbog ljubavi, Slobodan ju je, također potaknut ljubavlju, odlučio spriječiti u tome, želeći da sačuva njen identitet. Možda je upravo to razlog zašto ovaj par i nakon tri desetljeća ostaje u sretnom braku.Narativ ove ljubavne priče podijelila je kćerka Slobodana i Dženite, koja je za Instagram nalog “Official.bih.srb.hr.cg” prepričala kontraste između njene prošlosti i sadašnjosti.
- Godine 1990. moja majka Dženita i moj otac Slobodan sklopili su brak. To se dogodilo neposredno prije početka rata. Ta je godina obilježila posljednji primjer u kojem značajan broj pojedinaca nije imao snažan osjećaj vlasništva nad svojom religijom ili nacionalnim identitetom, što je u oštroj suprotnosti s osjećajima koji prevladavaju u suvremeno doba.
Majka mi je iz Tuzle, a otac iz Prnjavora. Nakon građanskog vjenčanja, moja majka je predložila da se vjenčaju iu pravoslavnoj crkvi, jer je cijenila dugogodišnju tradiciju koja se na ovim prostorima njeguje od davnina. Ova tradicija nalaže da dijete nasljeđuje prezime oca, kao i njegovu imovinu, a shodno tome treba naslijediti i njegovu vjeru. Tako je zaključeno da Dženita ostane Dženita.
Majka se identificira kao muslimanka; međutim, ona nikada nije istinski prigrlila vjeru, čineći i pravoslavlje i islam od male važnosti za nju – u biti međusobno zamjenjive i beznačajne. Otac joj nije nametao nikakva vjerska uvjerenja. Čak su i moji baka i djed s očeve strane izrazili zbunjenost zbog njegove nevoljkosti, pogotovo jer je moja majka već preuzela svoju obvezu. Ipak, moj otac je dosljedno zadržao isti stav.
- Ustvrdio je da Jenita treba zadržati svoj identitet kao Jenita, muslimanka, čak i ako nije predana vjernica, te da ne bi trebala mijenjati svoje ime ili vjeru, jer bi to bilo jednako potpunoj transformaciji njenog identiteta. “Bog te stvorio kao Jenitu, muslimanku, a tko sam ja da zahtijevam da promijeniš svoj identitet zbog mene?
Ako bi promijenila svoj identitet zbog mene, to bi značilo da našoj ljubavi nedostaje snage potrebne za suživot i Da sam tražio samo Srpkinju, tražio bih neku koja se zove Dragana, Milena, Danica ili Milijana… a ne samo prvu ženu koja me iskreno voli, bez obzira na njeno porijeklo —Jenita, ime koje je božansko.” Čuo sam ga kako izražava taj osjećaj u više navrata.
Tako njihova ljubav traje do danas. Moj brat i ja smo ponosni na njih, a naša ljubav jedno prema drugom ostaje jaka kao i prvog dana. Nikada nismo bili svjedoci sporova između njih dvojice na nacionalnoj razini. Iako je bilo slučajeva omalovažavanja od strane pojedinih pojedinaca povezanih s očevim i majčinim obiteljima nakon završetka rata, oni su sve to dočekali stoicistički i stoje kao pravi primjer multietničkog braka”, stoji u prethodnoj objavi spomenuta Instagram stranica.
