– Za ovaj vikend jedan jako opušteni članak, koji će pokazati da se različite kulture i nacionalnosti itekako mogu složiti. Međutim, danas je opet takvo vrijeme, da sve manje imamo mješovitih brakova u cijeloj regiji,,,,,
Devedesetih godina, pred rat, Slobodan je vođen dubokom ljubavlju sklopio brak sa ženom muslimanke. Prema tadašnjim običajima, izrazila je želju prijeći na pravoslavlje i crkveno se vjenčati, ali ju je on u tome spriječio. Njihova kći na mrežama je podijelila priču o tome što se događalo u njihovoj obitelji tijekom tog razdoblja. Ljubavna priča odvijala se početkom devedesetih u Bosni, točnije u Prnjavoru, gdje je planula strastvena veza između muslimanke Dženite i pravoslavca Slobodana.
- Ova dirljiva priča služi kao još jedan dokaz o snazi ljubavi, koja nadilazi granice i pobjeđuje sve prepreke na svom putu. Iako su vjerske razlike u to vrijeme mnogima predstavljale značajan izazov, kao i sada, nepokolebljiva ljubav ovog para služila im je kao jedina vodilja. Godine 1990. Dženita iz Tuzle i Slobodan iz Prnjavora, oboje mladi iz Bosne i Hercegovine, svoju su ljubav zapečatili brakom u tamošnjoj općini. Unatoč Dženitinu prijedlogu da se vjenčaju u crkvi i njenoj spremnosti da iz ljubavi pređe na vjeru, Slobodan je, također vođen ljubavlju, donio odluku da svojoj supruzi ne dopusti da ni na koji način mijenja svoj identitet.
Možda je upravo to razlog zašto ovaj par ostaje u sretnom braku i nakon trideset godina. Slobodanov brat je izrazio neizmjeran ponos i na brata i na sebe, ističući da je njihova ljubav i dalje jaka kao što je bila od samog početka. Vrijedi napomenuti da, na nacionalnoj razini, nikada nije bilo dokaza o sukobu između njih dvoje.
Dok su pojedinci iz očevih i majčinih obitelji možda pribjegavali prozivkama tijekom i nakon rata, Slobodan i njegova supruga to su nosili izrazito stoicistički. Njihova trajna predanost njihovoj multietničkoj zajednici služi kao pravi testament i inspiracija. Nakon razmišljanja, nasljednik obitelji zagledao se u cjelinu pripovijesti. Godine 1990. moji roditelji Dženita i Slobodan izmijenili su bračne zavjete. Ovo sjedinjenje dogodilo se neposredno prije izbijanja rata, u vrijeme kada se mnogi pojedinci još uvijek nisu čvrsto vezali uz određenu vjeru ili nacionalnost, kao što se obično primjećuje u današnje vrijeme.
Rođena Tuzlanka, majka mi je iz grada, a otac iz Prnjavora. Nakon njihove građanske zajednice, moja majka je predložila da sudjeluju i na ceremoniji vjenčanja u pravoslavnoj crkvi. Na ovu odluku utjecala je dugogodišnja tradicija ukorijenjena u našoj kulturi, prema kojoj dijete preuzima očevo prezime, nasljeđuje njegovu imovinu i posljedično usvaja njegova vjerska uvjerenja. Moja majka se izjašnjava kao muslimanka, ali nikada nije bila pobožna sljedbenica, tako da je to pravoslavlje ili islam, za nju nema mnogo značaja.
Njoj je to sve jedno te isto i nije bitno. Što se mog oca tiče, on mi nije nametao nikakva vjerska uvjerenja. Čak su se i moji djed i baka s očeve strane pitali zašto nije pristao kad je moja majka već ponudila preobraćenje, ali otac je uvijek imao isti odgovor. Vjerovao je da Jenita treba ostati Jenita, prihvaćajući svoj muslimanski identitet kakav jest (budući da moja majka nije religiozna), a ne podvrgnuti se potpunoj transformaciji promjenom imena i vjere.
Tko sam ja da ti mijenjam identitet, Dženita, muslimanka, od Boga ti podarena? Kad bi promijenio tko si zbog mene, to bi značilo da našoj ljubavi nedostaje snage da izdrži i napreduje zajedno. Da mi je želja samo Srpkinja, tražio bih imena kao što su Dragana, Milena, Danica, Milijana… a ne samo prvu ženu koja me iskreno voli, bez obzira na njen identitet. Štoviše, tvoje ime, Jenita, doista je izvrsno – ime nebeske ljepote.’ Čuo sam te riječi više puta. I tako je njihova ljubav trajala do danas”, zaključila je.
