– U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o brakovima između srba i albanaca. Sada slijedi jedna jako zanimljiva ispovijed, žene iz Srbije, koja se udala za Albanca….
Smiljanina ljubavna afera s Albancem nepovoljno je utjecala na njezine najbliže veze, navodeći ih da na kraju priznaju da su njihove prve procjene bile pogrešne. Porijeklom sam iz Smiljane, a prije 28 godina moja se obitelj umiješala u moju ljubavnu potragu isključivo zbog činjenice da je mladić s kojim sam bila u vezi Albanac. Artan, moj razredni kolega, bio je ljubazan i pažljiv. U njemu sam pronašla ljubav koja je bila u skladu s mojim najdubljim uvjerenjima – čista i bezuvjetna. No, mom ocu Iliji to nije bilo važno.
Kada je saznao za moj odnos s jednim Albancem, jedini osjećaj koji je iskazao bio je bijes. Upozorio me da će prekinuti našu vezu, izjavivši da me, ako ustrajem u ovoj vezi, više neću smatrati njegovom kćeri. Za njega je prihvaćanje ovisilo o tome da je moj dečko Srbin; inače, to jednostavno nije bila opcija. Kad sam se jednog dana vratio kući s fakulteta, otkrio sam da su vrata zaključana. Moja pokojna komšinica Ruža mi je javila da ću biti poslata kod tetke Zore u Kruševac, jer su se moji roditelji privremeno sakrili od mene zbog optužbi da sam ih maltretirao.
Tada sam shvatio da moram birati između ljubavi prema Artanu i obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije situacija se smirila, što mi je omogućilo da se ponovno povežem s Majom i bratom, iako me otac i dalje odbijao priznati dok sam ja ostala u vezi s Artanom. Preklinjala sam ga, plakala i preklinjala da shvati da ljubav ne poznaje granice ni nacije, ali on je ipak bio nepopustljiv. Kućanstvom je upravljao njegov autoritet, a rastrzana između ljubavi prema Artanu i straha od oca, shvatila sam da mi nedostaje hrabrosti da mu se suprotstavim. Naposljetku, Ilija je uspio u svom naumu – Artan i ja smo se rastali, ostavljajući moje najdraže godine ispunjene tugom i brigama. Ubrzo nakon toga ušla sam u brak s muškarcem prema kojem nisam osjećala ljubav.
Ova prilika pokazala se daleko od mojih očekivanja; bilo je teško, obilježeno razočarenjem, a moj suprug se suočavao s problemima s alkoholom i pokazivao je nasilne sklonosti. Usprkos tome, ova mi je zajednica darovala dvije ljupke kćeri, dvije male vile koje mi služe kao jedini izvor utjehe. Nažalost, moj suprug je preminuo u nesreći uzrokovanoj vožnjom u pijanom stanju. Kako je vrijeme prolazilo, sjećanje na Artana nastavilo je bujati u mojim mislima.
Često sam razmišljao o mogućnostima da sam skupio hrabrosti pobjeći s njim, suočiti se s ocem i izabrati ljubav umjesto dužnosti. Samo nekoliko dana ranije našla sam se na aerodromu “Nikola Tesla”, čekajući sestrin dolazak. U gužvi ljudi pogled mi se zaustavio na visokom mladiću tamne kose i impresivnog koraka koji je podsjećao na šarmantnog Artana iz mojih mladih dana. Otkucaj mi je poskočio u srcu pri pogledu na nekoga tko mu je tako nalikovao. Za njim su išle dvije tinejdžerice, ozarene osmjesima, a iza njih se vukla ljupka, njegovana mlada žena, mlađa od mene, koja im je vikala na albanskom. Odmah iza nje pojavio se on — Artan. Visok i još uvijek vitak, imao je sijedu kosu i bradu, a hodao je s torbom prebačenom preko ramena.
Jedva sam mogao shvatiti čemu svjedočim. U trenutku kad sam čuo njegov korak – nepogrešiv zvuk koji sam mogao prepoznati čak i među tisuću drugih – preplavila su me sjećanja iz prošlih godina. Prošao je ne primijetivši moju prisutnost, ostavivši me smrznutu i bez riječi. Dok je nestajao u užurbanoj zračnoj luci, shvatila sam koliko život može biti kratkotrajan. Žudio sam za hrabrošću koju nisam posjedovao prije 28 godina; Voljela sam da sam mogla smoći snage suprotstaviti se svom ocu, slijediti svoje srce i otići s čovjekom kojeg sam voljela. Možda bih sada hodao uz Artana i našu djecu.
