Ova priča govori o majci koja je sinu i snahi pružila utočište, a zauzvrat pronašla sebe kao stranca u vlastitoj kući.U trenucima kada naši najmiliji trebaju pomoć, srce nam ne dopušta da kažemo ne.
“Ne ulazite u našu sobu, molim vas, i ne dirajte naše stvari!” Anja je te riječi izgovorila tiho, ali odlučno, dok je stajala na pragu prostorije koju sam ja uredila i čuvala još prije dvadeset godina. U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Nisam znala šta da kažem. Moja kuća, moji zidovi, a ja stojim pred vratima kao uljez.
Petar, moj sin, samo je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Mama, znaš da ćemo uskoro pronaći stan. Samo nam treba još malo vremena.”
- Prije šest mjeseci, kada su mi rekli da nemaju gdje živjeti, otvorila sam vrata bez imalo razmišljanja. “Naravno da ćete ostati kod mene koliko god treba!” rekla sam tada, iskreno sretna što ću imati sina blizu sebe, iako sam znala da Anja i ja nikada nismo imale toplu i prisnu vezu. Nisam mogla ni naslutiti da ću se nakon nekoliko mjeseci osjećati kao gost u vlastitom domu.
U početku sam se trudila biti neprimjetna. Kuhala sam im kafu, ostavljala kolače na stolu, pitala treba li im što. Anja je uvijek bila hladna, odmerena. “Hvala, gospođo Marija,” govorila bi, nikada me ne oslovljavajući drugačije, uvijek s tom službenom distancom.
Jednog dana tražila sam svoj stari porodični album. Znam da je stajao u ormaru u sobi koju sam sada ustupila njima. Pokucala sam i, po starom običaju, ušla bez čekanja. Anja je sjedila za stolom s laptopom, a Petar je gledao televiziju. “Izvinite, samo mi treba album…”
Ona je naglo ustala i stala ispred ormara. “Možete li nas barem pitati prije nego što uđete? Ovo je sada naša privatnost.” Njen pogled bio je hladan, kao da gleda stranca.
Te noći nisam mogla zaspati. Misli su me gušile – slike kako sam sama podizala Petra, kako sam radila dva posla da mu omogućim školovanje, kako sam žrtvovala godine da njemu bude bolje. A sada… sada mi snaha zabranjuje ulazak u moju vlastitu sobu.
Dani su prolazili u napetoj tišini. Petar je izbjegavao razgovore, a Anja je počela zaključavati vrata njihove sobe. Počela sam osjećati teskobu svaki put kad bih prošla hodnikom.
Jednog popodneva, dok sam brisala prašinu, čula sam Anju kako telefonom razgovara sa svojom majkom: “Ne mogu više ovako… Njena prisutnost mi smeta. Sve gleda, sve komentariše…” Ostala sam ukočena, s krpom u ruci. Nisam znala da toliko smetam. Zar sam stvarno postala teret?
Nekoliko dana kasnije, dok sam pripremala ručak, Petar je ušao u kuhinju. “Mama, Anja i ja smo razgovarali… Možda bi bilo bolje da malo više poštuješ naš prostor. Znaš, mi smo sada porodica, nas dvoje.” U grlu mi je stajala knedla. “A ja? Zar ja više nisam tvoja porodica?” pitala sam, glasom koji se tresao. On je samo ćutao.
Moja prijateljica Jasna me kasnije savjetovala: “Marija, moraš im postaviti granice! To je tvoja kuća!” Ali ja nisam znala kako. Plašila sam se da ću, ako budem previše stroga, izgubiti sina.
Kako su prolazile sedmice, počeli su donositi sve više svojih stvari – televizor, police, zavjese koje nisu pristajale uz ostatak stana. Polako sam imala osjećaj da nestajem iz vlastitog života. Jednog dana, vratila sam se s pijace i zatekla Anju kako preuređuje dnevni boravak. “Samo malo osvežavam prostor,” rekla je hladno. “Ali… ovo je moj dom…” promrmljala sam. “Petar i ja želimo da se osjećamo kao kod kuće dok smo ovdje,” odgovorila je, bez osmijeha.
Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Jela bih sama, dok bi oni gledali serije. Čak su i moji prijatelji prestali dolaziti jer su osjećali nelagodu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama na balkonu i gledala svjetla grada, pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše dala? Jesam li trebala biti stroža?
Nakon još nekoliko sedmica napetosti, Petar mi je prišao i rekao: “Mama, našli smo stan. Selimo za dvije nedjelje.” Osjetila sam istovremeno olakašanje i tugu.
Kad su otišli, stan je bio tih, prazan. Hodala sam kroz sobe i gledala tragove njihovog boravka – ogrebotine na parketu, miris Anjinog parfema u zraku. Sjela sam na kauč i zaplakala. Plakala sam jer sam opet imala mir, ali i jer sam znala da se između mene i sina nešto nepovratno promijenilo.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam im otvorila vrata? Ili što ih nisam na vrijeme zatvorila? Koliko majka smije dati prije nego što izgubi samu sebe?
