U današnjem članku prenosimo vam ispovijet žene kojoj je muž rekao preko telefona da ode iz njegovog života. Telefon je zazvonio dok sam potpisivala ugovor o zakupu. Dmitrijev glas bio je hladan, proračunat.
„Spakuj se i idi kod roditelja. Od ovog trenutka nisi moja žena.“ Spustila sam pogled na papire, a mladа agentkinja pored mene pravila se da ništa ne čuje. Odrezani ton, kratki signali—i sve je, navodno, bilo gotovo. U meni, međutim, nešto se tek probudilo: odluka.
Počelo je prije tri mjeseca, sivog novembra, kada je u poštanskom sandučetu osvanula plava koverta. Naša starа zgrada proglašena je objektom za rekonstrukciju s preseljenjem stanara; stigla je nadoknada, ali nedovoljna za stan sličan našem. Dok je vjetar trgao posljednje lišće, shvatila sam da to nije obična selidba, nego pomak ploča ispod života kakav sam znala.
- Dmitrije je tada živnuo. Od kada mu je mala građevinska firma propala, šilo ga je nezadovoljstvo, sitni poslovi, dugi mukovi. Ali sad je vidio „šansu“: prodaćemo stan, kupiti plac van grada, on će sagraditi montažnu kuću; ja ću saditi salatu, kuvati ljudima s gradilišta, udisati „zdrav vazduh“. Moj posao u biblioteci, moje šetnje, pozorište, prozor na stari grad—sve je u njegovoj priči bilo fusnota. „To je san svake žene“, rekao je, ne pitajući ništa. U meni je zatreperilo prvo ne.
Odveo me je da vidimo „idealnu parcelu“: otvoreno polje, korov, nagnut stub, blato koje klizi pod čizmama. Nema prodavnice, nema apoteke, nema puta. „Napraviće se“, odbrusio je, „tebi fali mašte“. Te riječi su me presjekle. Ja, koja sam držala kuću na nogama dok je on tonuo, koja sam brojala svaku paru, koja sam povjerenje nosila kao stijeg—ja „ne poznajem život“? Na povratku sam ćutala, ali to više nije bila uplašena tišina; bila je to tišina koja postavlja granice.
Te večeri sam prvi put otvorila sajt s oglasima. Sitni, svijetli garsonjere, previsoke cijene; ipak, gledala sam. Onda sam pozvala sestru. Tatjana je saslušala, pa pogodila u centar: „To su njegovi snovi. Gdje su tvoji?“ Rekla mi je da odem na besplatno savjetovanje kod advokata i da potražim stan za iznajmljivanje—plan B.
Kod advokata sam saznala ono presudno: stan je zajednički, imovina se dijeli, moj potpis je nužan za raspolaganje novcem. Izašla sam iz kancelarije lakša, s prvim tragom samopouzdanja. Ubrzo sam našla i posao sa skraćenim vremenom, katalogizujući privatnu biblioteku; svoj mali prihod dao mi je oslonac. A onda i stan: mali, ali svijetao, s ogromnim prozorom i širokom daskom—mjesto za moje ljubičice i lampu pored fotelje. U glavi sam već rasporedila tišinu.
- Dmitrije ništa nije primjećivao; bio je opijen projektom. Tačka pucanja došla je kad je, ne pitajući me, dao kaparu za parcelu od naše zajedničke štednje. U meni je nešto puklo. „Nisi imao pravo“, rekla sam, ravnim glasom. Počeo je urlik, dežurne optužbe o nezahvalnosti i nerazumijevanju „pravog života“. Ja sam stajala mirno: „Trudiš se za svoj san u kojem mene nema.“ On je viknuo da gradnju nastavlja „svakako“. „U redu“, odgovorila sam, „ja odlazim.“
Sljedeće sedmice, dok je on „raspoređivao misli“ s prijateljima na pecanju, sin i ja smo spakovali ono malo što mi pripada: knjige, odjeću, foto-albume i kutiju s ljubičicama. Iz tavana sam skinula stari fotoaparat i opremu za tamnu komoru—zaboravljenu strast. Napuštala sam stan bez nostalgije; osjećala sam samo olakšanje.
U novom prostoru miris boje i gradska jeka kroz prozor dočekali su me kao znak. Postavila sam ljubičice na prozorsku dasku, podigla fotoaparat i okinula. Taj suhi „klik“ zvučao je kao startni pucanj: sloboda. Uslijedio je razvod. On je pokušao osporiti podjelu sredstava; advokat je strpljivo skidao optužbu po optužbu. Sud je presudio pola–pola. On je dobio parcelu i svoj dio; ja sam kupila onaj mali, svijetli stan. Dug za adaptaciju bio je moj, smislen.
- Ponekad pozove. Živi u prikolici na svom imanju; kuća nije nikla—čas nema novca, čas radnika. Žali se, ponešto moli. Slušam bez ljutnje, bez sažaljenja: vremenska prognoza iz daljine. Taj čovjek pripada mom prošlom poglavlju.
Danas je moj život skroman i mir. Radim u biblioteci, učim ponovo da gledam svijet kroz objektiv: dvorišta, pukotine u fasadama, igru svjetlosti na kupolama, lica prolaznika. Uvečer, ispod podne lampe, čitam. Na prozorskoj dasci cvjeta četa ljubičica, kao da mi svakog jutra šapću da su granice moguće, da je poštovanje neodvojivo od ljubavi i da je ponekad najveća hrabrost—izgovoriti ne i krenuti. Ispalo je da je njegov ultimatum bio moja šifra za otključavanje: kad mi je rekao „idi“, prvi put sam zaista stigla kući—sebi.
