DODATNI TEKST
Priča o svećeniku Miletu iz Loznice i njegovoj kćeri Jovani duboko je ugrađena u kolektivno pamćenje malih sredina, ali i u srca onih koji razumiju zamršenost obiteljskih odnosa. Ova priča nadilazi puke teme vjere, tradicije i roditeljstva; utjelovljuje tihu borbu između ideala i naklonosti, kao i između očekivanja i stvarnosti života. Svećenik Milet služio je kao kamen temeljac zajednice dugi niz godina: postojan, principijelan i nepokolebljiv u svojoj predanosti crkvi i njezinim doktrinama.
Njegov autoritet ostao je neupitan, a njegove izjave u selu često su imale najveću težinu. Ispod ovog ponašanja krio se čovjek za kojeg se činilo da je vjera na prvom mjestu – čak i iznad osjećaja. S njegove perspektive, smjernice su bile nedvosmislene, a svako odstupanje od tih standarda bilo je ravno činu izdaje. Jovana, njegova kćerka jedina, odrasla je u takvom okruženju. Od ranog djetinjstva pokazivala je uzorno ponašanje, obilježeno molitvom, postom i svetkovanjem blagdana – osobine koje bi svaki svećenik poželio mladoj ženi.
Međutim, nije neuobičajeno da dijete izađe izvan granica roditeljskog nadzora i po prvi put samostalno iskusi život; ono što slijedi nije nužno pobuna, već odluka. Ako ta odluka odudara od očekivanja roditelja, može se shvatiti kao čin izdaje. U Novom Sadu Jovana je srela Muamera. Njihov odnos bio je lišen skandala; bilo je skromno, mirno i iskreno. Međutim, barijera koju je predstavljalo njihovo različito vjersko podrijetlo pokazala se nepremostivom preprekom za papu Mileta. Umjesto da prepozna osobu koja je njegovoj kćeri donijela ljubav i mir, vidio je prikaz napuštanja svega čemu se godinama posvetio i propovijedao.
- Vjenčanje bez odobrenja obitelji bio je krajnji čin – onaj koji je Mile smatrao konačnim odricanjem. Od tog trenutka njegovo ćutanje prema Jovani postalo je oštro kao nož. Jovana, nasuprot tome, nije pokazivala znakove neprijateljstva. Nastavila je sa svojim životom u Beogradu, zasnovala obitelj i dočekala sina po imenu Luka — ime koje, simbolično, prenosi poruku pomirenja, a ne vjersku. Bez njihovog znanja, i Jovana i Muamer su možda postali simboli novog svijeta – svijeta u kojem se razlike ne prihvaćaju kao prijetnje, već kao vrijedna imovina. Ipak, Jovana se osjeća prazno. Unatoč njezinoj hrabrosti i odlučnosti, dijete neprestano žudi za odobravanjem roditelja.
Susjedi kažu da je pokušala podijeliti fotografije svog sina s njegovim ocem, upuštajući se u razgovore i telefonirajući. Svi ti napori bili su uzaludni. Prepreke koje je podigao njezin otac ostale su nepopustljive, čak i kako je vrijeme prolazilo. Mile, s druge strane, nije nužno neljubazna osoba. Možda je duboko ukorijenjen u vlastitoj istini, do te mjere da joj se bori pobjeći. Naklonost prema djetetu u njemu vjerojatno nije nestala, nego se povukla, ugušena osjećajem izdaje i izazovom pomirenja svojih uvjerenja sa stvarnošću.
Njegova izjava, “Ona je sama odlučila napustiti ovu kuću i Boga,” otkriva više o njegovoj tjeskobi nego bilo kakva osuda. Ova rečenica može otkriti njegovu ranjivost, jer ga ni njegova vjera ni njegove odgovornosti kao svećenika nisu pripremile za duboki izazov oprosta. U mjestima kao što je Loznica, narativi ove prirode traju dugo. Pojedinci šapuću detalje, nagađaju i zauzimaju različite stavove. Neki pristaju uz papu Mileta, ističući njegovu postojanost, dok drugi podržavaju Joannu, ističući ljubav koja nadilazi ograničenja.
Kao što to često biva, istina je negdje između – u tišini, u neizrečenim riječima i u perspektivi koja se nalazi pred nama. Moguće je da će vrijeme u budućnosti postići ono što nijedan pojedinac u ovom trenutku ne može postići. Možda Mile, s težinom prošlih godina koja se ogleda u njezinom pogledu, odluči odati priznanje unuku. U tom trenutku tišina može konačno ustupiti mjesto izgovorenim riječima. Umjesto pitanja “zašto?”, možda će ga zagrliti. Jer, usprkos svim okolnostima, postoji veza između roditelja i djeteta koja, koliko god krhka bila, rijetko se istinski prekida.
