– Da je živio boemskim životom, za Džej Ramadanovskog se itekako znalo, a isto pravilo važilo je i za Tomu Zdravkovića. Znalo se desiti, da sve što zaradi, potroši odmah u kafani preko puta, časteći i koga je znao i koga nije. Slijedi i priča o njemu.
Toma Zdravković, istinska legenda domaće glazbene scene, zauvijek će ostati upamćen po svojim bezvremenskim numerama i dušom dirajućim pjesmama koje osvajaju svakim stihom. Svako vlakno bića Tome Zdravkovića bilo je prožeto ljubavlju, koju nam je svesrdno izrazio kroz stihove koji ostaju netaknuti protokom vremena. Njegov životni narativ prepun je izazovnih i mučnih epizoda. Toma je prošao kroz burnu i zadivljujuću egzistenciju, a njegova pjesnička djela često su nastala pod teretom tuge. Njegove su riječi rječito oslikavale prolaznu prisutnost očaravajućih žena koje su kratkotrajno krasile njegov život prije nego što su nestale u ponoru.
Čak i desetljećima nakon njegove smrti, trajna snaga njegova duha nastavlja nas osvajati. Ova izuzetna osoba posjedovala je rijetku sposobnost da kroz svoje stihove prenese čiste emocije, vedrinu i dobrotu. Međutim, njegovu životnu priču kvari prisutnost alkohola, tuga i bespoštedna borba. Enigmatičan audio zapis koji duboko zadire u bit nečijeg bića. Godinama nakon Tomine smrti, na društvenim mrežama osvanula je snimka na kojoj Toma pjeva dok Seka Sablić, ne mogavši obuzdati emocije, sjedi uz njega i lije suze. Video koji se brzo proširio raznim internetskim platformama prikazuje potresan trenutak.
Seka je pojasnila kontekst spota, otkrivši da je on namjerno snimljen na skupu koji je organiziran za Tomu, a na koji su bili pozvani brojni glumci. U početku su pretpostavili da je riječ o promotivnom događaju, ali nažalost pokazalo se da je to bio Tomin posljednji ispraćaj. Dušan, Tomin otac, radio je kao mesar, a majka Kosara domaćica. Imali su petero djece: Aleksandra, najstarijeg sina, zatim Ivana, Tomu (nadimak Dado), Mirjanu i najmlađeg Novicu. Odrastao u siromaštvu, Toma je brzo shvatio da seoski život nije za njega.
- S petnaest godina okrenuo se pjevanju kao jedinom izlazu. Unatoč sumnjama drugih, Toma nije pokolebao skeptičare. Njegov put do uspjeha započeo je u Leskovcu. Staniša Stanojević, koji je u to vrijeme dijelio sobu s Tomom, slikovito se prisjeća užasnih uvjeta u kojima su prolazili. “Pribjegavali smo spavanju na podu, koristeći krpe kako bismo se zaštitili od vremenskih nepogoda, dok su nas mučile uši”, prisjeća se. Slijed događaja počinje 1954. godine kada su dvojica izmoždenih dječaka upala u kafanu “Radan” tražeći ostatke hrane na stolu. Nisu znali da im je sudbina namijenila nešto veće.
Saznavši za njihovu nevolju, upravnik leskovačkog pozorišta prišao je Tomi i postavio mu pitanje: „Da li biste bili zainteresovani da pevate u predstavi Zona Zamfirova?“ Tomov odgovor bio je jednostavan, ali dirljiv: “Da, ali samo u zamjenu za dvije zdjelice graha i dva komada kruha. Igrom sreće, u stanju gladi i hladnoće, raskrstio se s pjevačicom Silvanom Barjaktarević, koja će kasnije postati Armenulić. Ljubazno ga je pozvala na pozornicu, a od tog trenutka svi su se pitali “Tko je taj Toma?”. Naoružan takvim hvalospjevima, odvažio se u Tuzlu, gdje je plijenio publiku nevjerojatnih pet godina, puneći veliku dvoranu hotela željnim gledateljima.
Zbog svoje suosjećajnosti, Toma je svojedobno ostao bez cijele isplate zbog susreta sa Zoricom, djevojkom iz Skadarlije. Tražeći zaklon od iznenadnog pljuska, Toma se zatekao ispod strehe u Skadarliji, gdje je primijetio mladu djevojku koja drži buket ruža. Znatiželja ga je savladala, pa ju je upitao: “Jesi li ti Zorica? Kako je prošlo sinoć?” Zorica je uzvratila, rekavši da je bila teška noć, ali ipak lijepa, zahvaljujući Tominom pjevanju. Toma joj je bez oklijevanja predao sav zarađeni novac, a Zorica mu je zauzvrat poklonila jednu ružu.
Tada je tražila 100 kinta za taksi, a ja sam u tom trenutku shvatio da joj je Toma dao cijeli svoj honorar od 700 maraka. Toma je, začudo, ovo otkriće ostalo ravnodušno. Pogledao me je i mirno rekao: “Njoj je novac potrebniji, a ova ruža, vjerujte mi, vrijedi više od bilo kojeg novca. Središnja točka Tomova sprovoda bio je veličanstveni aranžman od svježih ruža, ukrašen iskrenom porukom: “Tomo, moje djetinjstvo je ispunjeno grižnjom savjesti zbog tvoje odsutnosti. Tijekom svog života Toma Zdravković je u četiri odvojene prilike sklopio svetu bračnu zajednicu, što je rezultiralo rođenjem dvoje potomaka: Žakline, ljupke kćeri, i Aleksandra, poletnog sina.
Tijekom zadivljujuće večeri u cijenjenom zrenjaninskom hotelu “Vojvodina” susreo se s upadljivom ljepoticom od ebanovine po imenu Olgica. Obuzet njezinom privlačnošću, impulzivno ju je zaprosio i zajedno su krstili svoju novorođenu kćer Jacqueline, u čast nesretne supruge Johna Kennedyja, čiji je život tragično prekinut na sam dan Jacquelinina rođenja. Nažalost, njihova je veza bila kratkog vijeka, a par se na kraju odlučio rastati razvodom braka. Prema riječima ovog strastvenog boema, alkohol se nikada nije konzumirao iz istinske ljubavi prema tom piću. Umjesto toga, uvijek se uživalo u društvu drugih, s nekoliko rundi pića koje je bilo uobičajeno.
Boemi i njihovi pratitelji dobro su znali da će njihove noći provoditi po nekoliko dana uzastopno u barovima, bez ikakvih pauza. Dodatno, vrijedi napomenuti da je kockanje bila još jedna velika strast ove osobe. S iscrpljenim financijama i prijetećim osjećajem smrtnosti zbog narušenog zdravlja, donio je odluku pobjeći u Sjedinjene Države prije nego što je konačno pronašao utočište u Kanadi 1974. Boreći se s raznim zdravstvenim problemima, našao se u situaciji da treba liječničku pomoć i podvrgnut se dvije operacije dok je u lošem stanju. Unatoč njegovim stalnim navikama pijenja i pušenja, njegovo zdravlje se privremeno poboljšalo.
Posljednjih mjeseci 1978., nakon rođenja sina Aleksandra u Torontu, on i njegova obitelj vraćaju se u Jugoslaviju i dokumentiraju svoja iskustva snimanjem albuma. Godine 1987., unatoč ponovnoj bolesti, kreće na turneju pod nazivom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Reklamiran tim sloganom, beogradski Dom sindikata bio je krcat svake večeri punih dvadesetak dana, svjedočio euforičnim scenama koje su se reprizirale širom Jugoslavije. Nakon ovog uspjeha, njegov naredni album “Is it possible” doveo ga je do još veće slave. No, u travnju 1991. godine, nakon što je objavio album “Kafana je moja sudbina”, zbog bolesti se našao prikovan za bolnički krevet na VMA u Beogradu.
Nakon što se sedamnaest godina borio s rakom prostate, konačno je preminuo 30. rujna 1991. Ipak, nasljeđe ovog izuzetnog jugoslavenskog boema i njegova sposobnost da svojom glazbom prenese najiskrenije emocije i dalje živi, baš kao i njegove bezvremenske pjesme koje nastavljaju čuvati kao vječne hitove.
