Spomenko Gostić, rođen 14. avgusta 1978. godine, poginuo je kao pripadnik Vojske Republike Srpske 20. marta 1993. godine, kada je granata eksplodirala nedaleko od njegovog sela Jovići na planini Ozren. Tog dana su, pored njega, život izgubila još 5 srpskih vojnika.
- Posljednje počivalište pokojnika bilo je na groblju Gornji Ulišnjak, uz majku i baku. Trenutno se i groblje i selo Spomenkovo Jovići nalaze unutar FBiH.Nakon što je napušten tijekom rata, Spomenko je donio odluku da se prijavi u vojsku, prvo je služio kao kurir prije nego što je preuzeo odgovornost opskrbe suborcima hranom.
U mjesecima koji su prethodili njegovoj smrti, naišao je na minu dok je konjskom zapregom dostavljao namirnice duž rute. Pritom su oba konja stradala, a Spomenko je zadobio lakše ozljede. Nakon toga je prešao u topništvo, gdje je naposljetku i dočekao svoj prerani kraj.Dana 20. ožujka 2014. godine u porti crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Doboju postavljena je spomen-bista u čast mladom ozrenskom heroju koji je preminuo prije više od dvadeset godina.
U jeku rata Spomenko je stekao nadimak Mali Obilić, ali ne zbog svoje mladosti, već zbog svoje hrabre akcije na prvoj crti, spašavajući poginule suborce u rafalnoj paljbi granata i metaka. U živom sjećanju mi je, dječak mladolika lica, prilazio mi na kolima. Dok sam ga promatrao, mirno je pušio, duboko uvlačeći dim, noseći i pozamašnu torbu punu namirnica. Ugledavši kameru, on i njegovi suborci šaljivo su primijetili da će sada biti ovjekovječeni u povijesti, ispričao je Peternek za Kurir.
Malo je poznato da je Spomenko odbio priliku da pobjegne iz rata i bezbrižno živi u tuđini, te je umjesto toga odlučio ostati u svojoj zemlji dok se ne uspostave mir i sloboda.Spomenkovo odsustvo s prve crte bojišnice ne jamči njegovu sigurnost jer je zadobio ozljede dok je dostavljao namirnice vojsci. Zbog obilnih padalina došlo je do poplave kolskog puta, pa su Spomenko i njegov suputnik Slaviša Petrović skrenuli s uobičajenog puta. Nažalost, jedan od kotača kolica aktivirao je protupješačku minu, pri čemu je Slaviša ranjen gelerom, a Spomenko pogođen krhotinama eksplozivne naprave.
Nakon što je dodijeljen komandi kao kurir, brzo je stekao slavu. Tomislav Peternek snimio ga je nakon ozljede i prvi put ugledao ovog hrabrog pojedinca. U listopadu 1992. novinar Petko Koprivica s Televizije Novi Sad vodio je intervju sa Spomenkom kada je njihova ekipa stigla na Ozren. Potom su iz cijeloga svijeta stizali brojni pozivi koji su Spomenka pozivali da nastavi miran život i školovanje daleko od ratnih strahota. No, sve je pozive odbijao, čvrsto uvjeren da mu je mjesto uz suborce na bojnom polju. Tragično, 20. ožujka 1993. godine, dok je žurio kući po kruh iz peći kako bi nahranio svoje suborce, Spomenko je zajedno s još pet srpskih vojnika stradao od granate ispaljene s muslimanske strane na Ozrenu.Tijekom rata doživio je razoran gubitak svega što mu je bilo drago: obitelji, doma, djetinjstva i naposljetku života.
U sjećanjima Saboraca on je visoko cijenjen kao izrazito hrabar i marljiv mladić, a povijest će zabilježiti njegovo nepokolebljivo odbijanje da prihvati velikodušnu ponudu srpske obitelji koja živi u Francuskoj, a koja ga je htjela posvojiti i pružiti mu novi dom.Izražavajući zahvalnost prema sebi, Spomenko je u tom trenutku izjavio: “Odbijam napustiti svoj narod u njegovom najmračnijem trenutku. Ostat ću uz njih dok ne postignemo mir i oslobođenje, a tek tada ćemo… odrediti naše sljedeće korake.” U znak priznanja za njegov značaj, spomenik je kasnije počašćen posthumnom dodjelom Medalje zasluga za narod.
Pretragom Googlea pod imenom “Spomenko Gostić” postaje vidljivo da je bio bosanskohercegovački vojnik. Iako je doista točno da je rođen, živio i preminuo u Bosni i Hercegovini, ova klasifikacija je pomalo neobična. To je zato što je Spomenko služio kao vojnik Vojske Republike Srpske, i to ne bilo kakav. Nosilac je odlikovanja najmlađeg borca i najviše odlikovanog borca u redovima Vojske Republike Srpske.Telegraf navodi da Spomenko, prema navodima pojedinih medija, nije znao za postojanje svog oca, iako ga je imao. S 4 godine ga se otac odrekao, a sada prima mirovinu na ime pokojnog sina.
Spomenko je u intervjuu dao sljedeću izjavu.Bilo je brojnih slučajeva u kojima smo se suočavali s golemim izazovima, ali nekim čudom uspjeli ustrajati. Susreo sam se sa situacijama u kojima sam nesvjesno naletio na minu, samo da bi se odbila od prvog kotača mog vozila. Ovaj incident rezultirao je mojom drugom ozljedom, jer me eksplozija odgurnula i šrapneli su me okrznuli. Međutim, još jednom sam pobijedio nevolju.
Iako sam izdržao brutalnost strijeljanja, uspio sam preživjeti. Trenutno svoju dobrobit izražavam na ovom mjestu, gdje aktivno surađujem s vojskom, dijeleći obroke i odmarajući se s njima. Nažalost, nedostaje mi prisutnost oca ili majke u mom životu; moj jedini preostali član obitelji bila je moja baka, koja je umrla u krugu ove kuće – kako je otkrio u intervjuu.Dječak je objasnio da je njegova trenutna dužnost evakuacija unesrećenih, dostava potrepština, a zbog nedostatka kurira sam je preuzeo ulogu kurira, dok kočijama sada upravlja stariji muškarac. Međutim, samouvjereno je izjavio da će mu kočije na kraju biti vraćene.
Usred rata, njegov način govora otkrivao je njegov ozbiljan pokušaj da pokaže hrabrost najbolje što može.Samouvjereno je izjavio: “Strah me ne obuzima. Povremeno, lagani ubod straha može isplivati na površinu, ali ja posjedujem sposobnost da ga pobijedim. Budite uvjereni, uvijek sam naoružan vatrenim oružjem. Unatoč nemilosrdnom jurišu napada, njihova vladavina teroru će uskoro doći kraj.
Kukavicama se, kaže Spomenko, smatraju osobe koje nisu sudjelovale na ratištu nego su obilazile kafiće. Nadalje ih označava kao izdajice vlastitog naroda. Spokenko potvrđuje svoju dobrovoljnu predanost pomaganju svom narodu u njihovoj borbi protiv neprijatelja.Po završetku rata njegova je želja bila ustrajati u kočijaškom poslu i pružiti pomoć drugima.
