Još se nije slegla prašina oko nacionalnog predstavnika za Eurosong 2024., što je rezultiralo općom prepoznatljivošću pjesama Breskvice i Teye Dorine, čak i među onima koji inače nisu ljubitelji Eurosonga. Mnogi stručnjaci, ali i oni koji nemaju nikakve veze sa muzikom izjašnjavaju se povodom ovoga pitanja. Ko je trebao da pobijedi, Breskvica ili Teya?
Pobjednička pjesma, koju je izvela Natalija, bila je oko cvijeta ramonde, koji ima simboličan značaj jer predstavlja preporod srpske države nakon stradanja Prvog svjetskog rata. Vjeruje se da ovaj cvijet posjeduje moć uskrsnuća, koncept koji je prvi opisao ruski botaničar Pavel Chernyavsky 1928. godine.
Legenda kaže da je kobnog dana nenamjerno prevrnuo čašu vode, natopivši Natalijinu prešanu biljku ramondu, koja je godinu i pol bila osušena u njezinom herbariju. Na njegovo zaprepaštenje, kad ju je sljedećeg dana otpečatio, nekoć potpuno osušeni primjerak čudesno je oživio. Jedna opaska o Lila ramondi nagnala je mnoštvo pojedinaca na duboko razmišljanje, izmamivši suze i započevši naizgled bezazlenim upitom – Srbi, zašto vas nije sramota?
Komentar prenosimo u cijelosti.
Pozdrav Srbi moji u ovo nemirno jutro. Kao ponosni potomak dvojice Solunjana, osjećam se ponukanim da vam postavim jedno jednostavno pitanje – Kako ne osjećaš sram?
Razumijem vašu sklonost alternativnoj melodiji i temi, ali ne mogu razumjeti zašto biste imali smjelosti klevetati pjesmu koja je posvećena tako dubokoj boli. Nemam želju razumjeti ili suosjećati s vašim neodobravanjem, bez obzira na intenzitet. Moja loza se ne sastoji od predaka koje je krasila i patnja i ponos. Dok promatram, razmišljam kako su oni bili lišeni grižnje savjesti, dok ste vi time opterećeni. Vaše kajanje proizlazi iz nedostatka emocionalnog kapaciteta.
Bit ćete obaviješteni ako posjedujete sve što želite. Međutim, ovdje sam da vam pomognem, poštujući ostavštinu i mojih i vaših djedova, osiguravajući da njihov ponos ostane neokaljan.
Promatrajte turobu noćnog neba i tugaljiv zvuk koji ispunjava zrak.
Naša Srbija i naši preci postojali su ispod neba koje je bilo samo sivo. Bili su napušteni, ostavljeni bez ikakve pomoći. Upravo su ti preci prolazili podmuklim terenom, okovani nemilosrdnim mrazom, bez kruha i obuće, na putu u vječnost. Bili su smješteni na kamenu usred golemog mora, gdje su hrabro čekali i smrt i život, ranjenih i izmučenih tijela. Dok su ležali na počinku u tom moru, plava ih je grobnica obavila, njihov mladenački krik utihnuo. Iza planina blistava bjelina domovine strpljivo je čekala svoje suborce, koje su nosili vlastitim umornim nogama, kako za sebe tako i za one koje su ostavili u moru, u patnji i agoniji. Kroz vlastitu patnju, natopljenu ljubavlju i znojem, nosili su ih dalje, gajeći neuništivu i nježnu nadu koja niče iz neplodne zemlje i same smrti.
Ogromna je tragedija što se tebi tama noći čini još mračnijom nego drugima, sprječavajući te da prepoznaš njezino porijeklo u ljubavi. Ova nesreća nadilazi izazove s kojima se suočavaju oni koji sudjeluju u teškoj borbi. Teodora, tebi i tvom timu izražavam beskrajnu zahvalnost u ime svojih i njihovih predaka. Vaša molitva, koja se sastoji od jedne riječi koja obuhvaća sve, služi kao poziv da prigrlimo ljubav i dopustimo joj da nas obavija i hrani, kao što su to nekada činila naša otporna braća, sestre i zemlja koju su nam povjerili.
Komentar koji je dobio podršku i rasvijetlio značajan aspekt je sljedeći: “U demonstraciji otpornosti, čak i u najmračnijim trenucima kada se čini da je nada ugašena, tračak ostaje. Ovu trajnu nadu utjelovljuje cvijet Ramonda, simbol srpske upornosti”.
Dana 11. studenoga 1918. obilježen je Dan primirja u Prvom svjetskom ratu, koji je simbolizirao otpornost Srbije i njezin oporavak od golemih ratnih nedaća usvajanjem cvijeta “Natalijina ramonda”, poznatog i kao “biljka feniks”, koja služi kao podsjetnik na postojanost duha nacije.
Prema narodnom vjerovanju, pod povoljnim okolnostima, naizgled osušeni kamen može se čudesno pretvoriti u bujan zeleni cvijet. Kaže se da puka kap vode ima moć da oživi cvijet, kao što je opisano u Teodorinoj pjesmi “Lila Ramonda”.
Biljka Ramonda, poznata kao Natalijina ramonda, ima značajnu simboliku zbog svog staništa i imena. Ova rijetka i zaštićena biljka može se naći na Balkanu, uključujući i planinu Nidža, na kojoj se nalazi najviši vrh Kajmakčalan. Kajmakčalan ima povijesnu važnost kao mjesto poznate bitke tijekom Prvog svjetskog rata, u kojoj su se sukobile srpska i bugarska vojska, što je rezultiralo velikim brojem žrtava. Unatoč žestokoj borbi, Srbi su izašli kao pobjednici. obilježavajući njihov prvi ulazak u domovinu. Ovom pobjedom Kajmakčalan je dobio nadimak “Kapija slobode”. Danas se na vrhu Kajmakčalana nalazi mala spomen-kapelica “Sv. Petar” i kosturnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci vojnika otkriveni na brdima nakon bitke, kako su rekli političari u beogradskoj Botaničkoj bašti “Jevremovac”. Posebnu vrstu ramonde, Ramonda serbika, prvi je opisao Josif Pančić 1874. godine, na osnovu biljaka koje je sakupio sa planine Rtanj.
Posle niza godina, dr Sava Petrović, cenjeni lekar kralja Milana Obrenovića, koji se botanikom bavio ležerno, naišao je u Jelašničkoj klisuri i Suvoj planini na biljke koje su veoma ličile na ramondu serbiku, ali ne identične. Nesiguran radi li se doista o istoj vrsti, potražio je pomoć Josifa Pančića. Pančić je utvrdio da se doista radi o posebnoj vrsti, koju je 1882. formalno klasificirao kao “Ramonda nathaliae” u čast kraljice Natalije Obrenović.
