– Za danas jedna pomalo bizarna tema, koja je povezana sa lokalnim grobljima, kao i običajima koji ih prate. U pravoslavlju imamo dane kada su Zadušnice, i kada se na groblje nosi hrana, koja se jede u čast preminule osobe. Međutim, u jako velikim broju slučajeva, imamo osoba i porodica koji ipak malo pretjeraju u svemu tome.
Srbija je poznata po svom bogatom nizu običaja i tradicija, koji se značajno razlikuju u cijeloj zemlji. Ipak, u našem narodu prevladava praksa da se hrana nosi na dženazu i da se objeduje unutar groblja.
Iako bi to nekima moglo biti čudno, odlučili smo potražiti vodstvo svećenika kako bismo utvrdili je li ovaj običaj u skladu s načelima kršćanstva, unatoč uvjeravanjima onih koji tvrde da je “u redu”. Prema riječima sveštenika Bogdana Milovanovića, čin nošenja hrane na grob pokojnika nije kršćanska praksa, već narodni običaj koji se ukorijenio u našoj zemlji.
Smatra da su se na taj način pokvarili kršćanski običaji, jer podjelu hrane treba proširiti i na one kojima je nedostaje, a moliti za smiraj duha smo isključivo mi.
Prema Milovanovićevim riječima, naša vjerska uvjerenja nalažu da pokojnici ne trebaju hranu. Učeni smo da Kristova konačna žrtva, odricanje vlastitog života, nadilazi sve druge žrtve. Zbog toga se praksa donošenja hrane na groblje i konzumiranja smatra poganskom i treba je prekinuti. Svećenik je ipak pojasnio da je ostala neotkrivena stvar koju treba odnijeti na posljednje počivalište.
U trenucima sjećanja, kao što su komemoracije, obljetnice i zadušnice, običaj je da se prinese omlaćena i medom zaslađena pšenica. Ovaj čin ima veliki značaj jer žito simbolizira ponovno rođenje. Uz žito, poznato kao koljiva, običaj je ponuditi i crno vino koje simbolizira Kristovu krv koja je za nas prolivena. Ova pronicljiva perspektiva dolazi od našeg sugovornika.
Što se događa s ostacima hrane?
S obzirom na činjenicu da se za sprovode obično priprema obilan obrok i s obzirom na to da mnogi pojedinci možda nemaju previše apetita tijekom takvih prilika, razumno je očekivati obilje hrane.
Podjela ove hrane primarno je namijenjena onima koji su prisustvovali sprovodu ili komemoraciji, s dijelom koji je pažljivo rezerviran za preminule.
Dopustite nam da vam osvježimo pamćenje tekstom koji je objavio Kurir u kojem se ističu običaji koji se u jugoistočnoj Srbiji održavaju uoči zimskih parastosa. Tijekom ove prigode, uobičajeno je da pojedinci donesu niz prinosa na groblje kao počast. Ova ponuda uključuje širok izbor artikala poput slatkiša, kolača, bombona, grickalica, suhomesnatih proizvoda, mesa, peciva, piletine, punjenih paprika, voća i povrća. Uz ovu ponudu, donose se i pića kao što su gazirani i negazirani sokovi, kao i alkohol. Osim toga, ako je pokojnik volio kavu, običaj je da se ponese šalica kave i stavi uz njegov nadgrobni spomenik.
U pravom prikazu natjecanja, pojedinci se natječu tko će donijeti najiznimniju ponudu hrane u čast preminulima. Naše pripreme sastoje se od kombinacije domaćih jela i delicija iz trgovine. Pridržavamo se tradicije međusobne razmjene hrane. Dok neki pojedinci radije ne sudjeluju u grobljanskoj kuhinji, postoje oni koji daju sve od sebe, priredivši cijelu gozbu i provodeći sate na grobnom mjestu. Usred ove kulinarske afere, fokus na pokojnika ponekad zna biti zasjenjen. Na grobu se brižljivo prostre stolnjak, pribor za jelo i čaša za pokojnika. Sva hrana koju smo donijeli pedantno je posložena na njihov tanjur, dok se sok, vino i kava prolijevaju kao simbolična gesta. Na kraju se grob obilježava križanjem crnog vina, čime je komemoracija završena.
Prema tadašnjem objašnjenju sugovornika, ključno je da hrana ostane netaknuta do dolaska svećenika koji će obaviti obredno paljenje.
- U dugotrajnoj tradiciji pojedinci svećeniku prilažu novčane priloge, bez obzira na iznos. Svećenik nastavlja zazivati ime pokojnika i ceremonijalno koristi tamjan na grobnom mjestu. Nakon ovog rituala, uključujemo se u praksu razmjene hrane s našim najbližim društvom prije nego što se pripremimo za polazak kući. Dok neki pojedinci koji posjećuju grob donose samo cvijeće, mi duboko pijetet prema našim preminulim voljenima. Unatoč tvrdnjama pojedinih svećenika da je ovaj običaj nepotreban i da nije u skladu s načelima pravoslavlja, on se i dalje održava i poštuje. Primijetio sam da ima onih koji to smatraju neukusnim, no ipak ostaje prevladavajuća praksa u mnogim našim zajednicama.
