– U Nastavku našeg današnjega članka malo govorimo o jako osjetljivoj temi u Srbiji, a tiče se srpskih porodilišta. Vjerujemo da ste do sada jako puno puta čitali nezadovoljne žene, koje su itekako bile loše tretirane u istim. Slijedi i jedna jako potresna ispovijed…
Mnoge žene imaju negativna iskustva u rodilištima, žaleći se prvenstveno na brigu koju tamo dobivaju. No, ispovijest bivše glavne sestre ginekološkog odjela u Srbiji ostavila je ravnodušnima i mnogima vratila vjeru u humanost. Ona dolazi u vrijeme kada žena rađa dijete koje nitko oko nje ne prihvaća. Ostala je izvanbračna trudnoća kada je imala 38 godina. Zbog toga su je se odrekli roditelji, prijetio joj je rođeni brat, partner joj je nestao, a tek rođenu bebu htjela je ostaviti u rađaonici jer nije imala podršku. Nakon što je dijete rodila, nije ga htjela čak ni staviti na prsa, kako s djetetom ne bi uspostavila jaku emotivnu vezu.
No, život je nedavno odlučio ponovno ukrstiti puteve ovoj sestri i ženi koja je tada rodila dijete. Ona i dalje čuva dijete, ispunjena je i uspješna žena sa sretnim i odraslim djetetom, a sestra je nakon toliko godina emotivno odlučila njihovu priču podijeliti na društvenim mrežama. „Tada sam radila kao glavna sestra na odjelu porodništva i ginekologije i ujutro prije posjete obilazila sam tri strane odjela da vidim što se događa tijekom noćne smjene kako bih se pripremila za posjetiti. To jutro, kao i obično, dobila sam izvještaj o broju poroda i statusu majki i beba. Rekli su mi da neka porodilja nije htjela prihvatiti bebu.
Otišla sam do nje i tamo je 38-godišnja djevojka plakala. Ispričala je da je dijete rođeno izvan braka i da ga njezina obitelj nije htjela prihvatiti, pa nije mogla staviti dijete na grudi jer bi se više vezalo i morala bi ga zadržati. Otac djeteta nije se pojavio. Rekao sam joj da se smiri i da ću nakon obilaska otići kod nje. Sasvim sigurno. Djevojka mi je sve ispričala, a ja sam joj objasnio postupak. Osjetljiva sam na teren. Pitao sam je želi li vidjeti bebu i držati je na prsima ako izuzmemo njezinu obitelj. Rekao je da želi – sa suzama u očima.
- Njezina financijska situacija bila je teška i nije znala kako odgajati djecu bez podrške obitelji. Rekao sam joj da ću zvati centar za socijalni rad i pomoći ćemo dokle god ona bude s djetetom. Nazvao sam centar, dao podatke i zamolio da dođu što prije. Stigle su socijalna radnica i psihologinja. Razgovarali su s njom i rekli joj što mogu učiniti da joj pomognu. Zvali su je i prijetili joj, a ona je bila uzrujana i plakala. Uzeo sam njen telefon i svom najljućem bratu rekao da ću zvati policiju jer maltretiraju moje pacijente. Uzela je bebu u naručje i stavila je na krevet, a sljedeće što sam znala bilo je da će sve biti u redu. Pojavljuje se njezina teta i odvodi je kući.
Centar je pomogao koliko je bilo moguće financijski, a mi smo prikupili nešto novca i dali joj ga kad je bila otpuštena. Spakirali smo joj neke osnovne dječje stvari i poslali je kod tete. Brzo je našla posao i pristojno zarađivala. Zatim je s djecom otišla u inozemstvo. Upoznao sam ih prije nekoliko godina. Da mi se nije javila, ne bih je prepoznao. Dijete je poraslo, uredna je i vesela.”
