U današnjem članku vam pišemo o dubokoj povezanosti između tradicija i običaja vezanih uz smrt, koji su oblikovali način na koji su ljudi kroz povijest doživljavali i poštovali preminule.
Ovi rituali, koji se i danas održavaju, naročito u selima, predstavljaju pokušaj da se preminulom osigura dostojanstven prelaz u drugi svijet, uz iskazivanje poštovanja prema životu koji je završio. Kroz razne običaje, ljudi su pokazivali vjerovanje u nadnaravne sile koje kontroliraju smrt, njeno trajanje i tok.
Običaji vezani uz smrt i pogreb od uvijek su igrali ključnu ulogu u životima ljudi. Smatrali su smrt ne samo fizičkim prestankom života, već i prelazom u onostranost, što je zahtijevalo posebnu pažnju i poštovanje. U prošlim vremenima, kuća u kojoj je preminuo član obitelji bila bi ispunjena tišinom, svi oblici zabave i slavlja bi prestali, a obitelj bi pozvala svećenika koji bi obavio potrebne rituale oproštaja. Bez obzira na razlike u kulturama i vjerovanjima, jedan je običaj bio zajednički svim narodima: poštovanje prema preminulom, kako bi se osigurao dostojanstven ispraćaj.
Vjerovanja koja su pratila smrt bila su snažno povezana s idejom da je smrt ujedinjena s procesom spavanja. U mnogim dijelovima svijeta postojala je tradicija da obitelj ostane budna dok bolesnik ne preminu, jer je smrt smatrana prijelazom u drugi svijet. Vjerovalo se da bi osoba koja zaspi u blizini umrlog mogla prenijeti sudbinu preminulog. Također, postojala su vjerovanja da ako preminuli umre s otvorenim očima, osoba koja to vidi uskoro doživljava istu sudbinu. Da bi se spriječio povratak mrtvih među žive, postojale su rituale poput probadanja tijela iglama, kako bi se spriječio povratak u obliku vampira.
- Također, voda je bila važan element u ritualima nakon smrti. Vjerovalo se da voda kojom je pokojnik bio kupan može donijeti nesreću ako dođe u dodir s drugim domovima. Pored toga, pogrebne povorke nisu smjele prolaziti kroz polja, livade ili pored stoke, jer bi tijelo preminulog moglo utjecati na prirodu i ljude. U nekim krajevima, vjerovalo se da bolesti imaju demonsko porijeklo, pa su bolesnici tijekom sprovoda bili dovedeni do groba, vjerujući da će bolest prijeći na pokojnika.
Jedan od najzanimljivijih vjerovanja bilo je da su ljudi rođeni u istom mjesecu povezani sudbinom, pa bi smrt jednog ubrzo pratila smrt drugog. Kako bi se spriječilo ovo povezivanje smrti, izvodio se ritual iskupljenja, poput onog u okolini Zaječara, gdje su obitelj i prijatelji bacali grudve zemlje na grob preminulog, vjerujući da će time donijeti sreću i zaštitu.
Trenutak smrti, poznat kao smrtna postelja, bio je ispunjen emotivnim ritualima. Svećenik bi dolazio kako bi podijelio sakramente kao što su ispovijed i bolesničko pomazanje, jer se vjerovalo da će to omogućiti duši lakši prelaz u drugi svijet. Uz to, umirući bi pozvao osobe koje je možda povrijedio i molio ih za oproštaj, što je bio trenutak duboke emotivnosti i pomirenja.
Jedan od važnih rituala bio je paljenje svijeće, koja je simbolizirala Kristovu svjetlost koja vodi dušu preminulog. Svijeću je palio najbliži član obitelji uz riječi “Za mir duše”, dok su ostali prisutni tiho šaptali: “Neka mu Bog dušu prosti.” Smatralo se da smrt bez svijeće znači prokletstvo, jer duša tada luta u tami, bez svjetla.
Iako mnogi od ovih običaja danas djeluju arhaično, svi su imali istu svrhu: poštovati preminulog, donijeti smirenje obitelji i prijateljima te osigurati da pokojnik bude dostojanstveno ispraćen. Kroz ove rituale, ljudi su iskazivali strahopoštovanje prema smrti, vjerujući u život poslije smrti, nadu i ljubav koja nije prestajala ni s odlaskom voljene osobe. Običaji povezani sa smrću nisu samo odražavali strah, već su također predstavljali vjeru da život ne prestaje, već da se samo prelazi u drugi oblik postojanja
