– Za danas jedna i više nego zanimljiva tema, a koja je povezana sa periodom koji nastupa odmah nakon same smrti. Do sada nemamo konkretno niti jedan dokaz, šta se dešava tačno nakon same smrti, a danas odgovaramo baš na ovo pitanje….
Dok sam ležao u kolima hitne pomoći, činilo mi se kao da promatram svijet oko sebe iz podvojene perspektive. Taj je susret bio nedvojbeno neobičan, gotovo kao da je pripadao carstvu snova. Međutim, sa sigurnošću mogu tvrditi da sam vidio svoj vlastiti fizički oblik u vozilu hitne pomoći. Dok se prisjećam, jasno se sjećam društva medicinskog tehničara tijekom svog putovanja, unatoč tome što ga nikad nisam sreo prije njegove smrti. Zanimljivo je da mu je kosa imala neobičnu nijansu zelene, ali kad sam se tri dana kasnije pokušao raspitati o njemu, njegovo ime mi je izmaklo iz pamćenja.
Nakon sudara koji je učinio moje srce nepokretnim, susreo sam se s upornim glasom koji me tjerao da ustanem. Postupno se budeći, otkrio sam svog pokojnog brata kako stoji ispred mene, žrtvu razornog predoziranja godinama prije. Jedinstveno sjećanje koje ostaje neizbrisivo utisnuto u mojim mislima je njegova svečana objava da ću se uskoro “ponovno ujediniti” s njim, prije nego što on nestane u eteričnom carstvu.
Dodatni sadržaj:
Znanstvena istraživanja sugeriraju da proces tugovanja obično traje oko 40 dana, budući da se tijekom tog vremena pojedinci često prisjećaju preminulih i ponovno proživljavaju trenutke koje dijele s njima, što rezultira osjećajima tuge, žalosti, plača i fizičke slabosti.
- Zanimljivo je da upravo ovaj broj prevladava u raznim pravoslavnim običajima, pa čak i u receptima za izradu prirodnih lijekova, gdje je trajanje navedeno točno 40 dana. U drevnoj slavenskoj kulturi bio je običaj sjećati se pokojnika nakon 40 dana, čime je uspostavljen značajan prag. Nadalje, vjerovalo se da se ne smiju posjećivati djeca koja još nisu navršila 40 dana. U Rusiji je brojčano ograničenje od 40, slično našem latinskom 100, još uvijek u uporabi.
U međuvremenu, u Srbiji se koristi izraz “stani”, kao da se kaže “rekao sam ti, prije sto godina, išao sam sto puta”. Međutim, Rusi nastavljaju koristiti iste izraze, ali umjesto njih s brojem 40. Prije nego što je krenuo na put kako bi preuzeo ploče s deset Božjih zapovijedi, Mojsije je postio 40 dana. Slično je prorok Ilija putovao pustinjom 40 dana. Na sličan način, kršćanska tradicija drži da kao što je Krist uzašao na nebo četrdeseti dan nakon svog uskrsnuća, duše preminulih također se uzdižu na nebo četrdeseti dan nakon smrti.
Dodatno, Petrova korizma traje otprilike 40 dana, a božićno slavlje traje punih 40 dana. Razdoblje od četrdeset dana i godina podložno je različitim pretpostavkama, ali ono što ostaje dosljedno kroz ta razdoblja je pojam pripreme: simbolično, broj 40 predstavlja pripremnu fazu koja prethodi značajnim događajima. Unutar područja kršćanstva, značaj broja 40 leži u njegovom predstavljanju kušnji i savršenstva, služeći i kao razdoblje čekanja i pripreme, kao što je vidljivo iz čitavih biblijskih tekstova. Koncept 40-dnevnog razdoblja pročišćenja prisutan je iu judaizmu iu islamu.
U našem suvremenom društvu ovaj se proces pročišćavanja naziva karantena, termin koji izvorno proizlazi iz njegovog trajanja od 40 dana. Slavlje u konačnici slijedi nakon slave. Bitno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme smrti člana obitelji, obred krštenja treba obaviti na uobičajen način. Dapače, vjeruje se da je u takvim situacijama još imperativnije obilježiti božju slavu. Molitvama za slavu tražimo utjehu za duše naših pokojnih najmilijih.
Traženje vodstva od svećenika je najpreporučljiviji postupak. Nakon smrti pojedinca, nije uobičajeno sudjelovati u radosnim prilikama unutar kućanstva, kao što su vjenčanja, zabave ili plesovi, u razdoblju od jedne godine. Preporučljivo je zatražiti savjet od svećenika u vezi s pogrebnim tradicijama i običajima jer se oni mogu razlikovati u različitim regijama.
Zbog regionalnih varijacija, nije moguće odrediti prikladnost ili valjanost bilo kojeg specifičnog običaja u ovom konkretnom kontekstu. Tijekom davnih vremena rituali žalovanja za preminulima bili su znatno uočljiviji, proširujući se čak i na muškarce. Ti su običaji uključivali posipanje glave pepelom, razdiranje odjeće, pokrivanje glave i hodanje bosih nogu, kao i brijanje glave i brade. Međutim, u Novom zavjetu, tuga povezana s gubitkom zamijenjena je slavljem ponovnog susreta s onima koji su preminuli i ostajanja blizu njih. Ovaj prijelaz prati duboka povezanost s Bogom i nepokolebljiva vjera u uskrsnuće fizičkog oblika i vječno postojanje.
