Godine 2014., kada je Vuk Rumović snimao film “Ničije dijete”, svi smo se sjećali neobične priče o dječaku koji je odrastao s vukovima.1988. godine, negdje na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, jedan lovac ugleda dječaka među čoporom vukova.
Dječak hoda četveronoške, gol je, neuhranjen, zavija i ponaša se kao vuk. Dok su ubijali vuka, lovci su uhvatili jednog dječaka i odveli ga u grad, a pošto dječaku nisu znali kako se zove niti kako da im kažu, dali su mu ime Haris Pukulika (Haris Pućurica) i tako utvrdili njegovu narodnost i nacionalnost. . sudbina.
- Budući da kod nas nije bilo ustanova koje bi takvom djetetu mogle pružiti adekvatnu skrb, Haris je prebačen u Dom za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine.Onda je počeo građanski rat i Harisu nije bilo mjesta u Beogradu. Pa su ga vratili u Bosnu i Hercegovinu, obukli uniformu, dali mu oružje, pustili ga u šumu…
Što se s Harisom dogodilo od tog trenutka do danas nije poznato. Je li čuo zov šume i prirode da potraži ljude s kojima je odrastao i smatrao ih najrođenijima? Iako se mnogi nadaju da dječak nije imao najtragičniji kraj, drugi i dalje vjeruju da je cijela priča izmišljena, ali postoje ljudi koji se sjećaju postojanja Harisa Pukulike.
Godinama kasnije, njegov učitelj u azilu, Dragan Rolović, za dječaka je rekao:“Sve mu je bilo novo i čudno, oko njega je bilo puno djece, zgrada, svi su mu nešto pričali, pokazivali… U početku mu je trebalo puno. Budan nije spavao u krevetu, nego u stolicama i ispod i na stolu u dnevnoj sobi, trebalo mu je vremena da nauči spavati u krevetu”, prisjeća se Dragan i dodaje.
“Prvi put kad je gledao televiziju, bila je to mješavina radosti i tuge.” Bio je toliko uplašen da smo ga izvukli ispod kreveta za noge. Nije imao higijenskih navika i nije znao što je slavina. Zato što smo ga imali problema naučiti ga koristiti, kupati ga, rezati mu nokte itd… Opirao se tome neko vrijeme”.
- Rolovich se također sjeća Harrisa: “Bio je jako vezan za stvari koje je dobivao, a čuvao je sve, od četkica za zube do svega. Fascinirali su ga klikeri i psi. “Jednom prilikom kada su rotvajleri ušli u naše dvorište, djeca su samo pobjegla i Haris je došao do njega, nešto mu rekao, uhvatio ga za ogrlicu i odveo u kancelariju, a pas je samo stajao pored njega tako mirno. .” rekao je.
– Bio je vrlo visok. Procijenili smo da ima 10, ali vjerojatno samo 12. Sjećam se koliko su mu ruke bile dugačke. Bio je plavokos, svijetlosmeđ, plavih očiju, blijed i svijetle puti. Kad je prvi put došao. za nas je imao kronični sinusitis i stalno curenje nosa.
Napomenuo je da je njegov hod karakterističan za Harisa: “Malo nespretan, iako on sam nije bio nespretan, nije imao fizičkih povreda”. Doživio je liječničku nebrigu, bio je neuhranjen, imao je ogrebotine i rane po cijelom tijelu, istina je da nije mogao govoriti, teško je hodao, a onda se pokazalo da ne može hodati u cipelama, ali naučio.” rekao je Rolovich.Unatoč tome, djeca su ga prihvatila i pomagala mu na razne načine. Isprva su s Harisom komunicirali gestama, no ubrzo je počeo učiti svoje prve riječi.
– Moj je dojam bio da je razumio većinu onoga što sam mu rekao. To nam je bio znak da je dijete bilo izloženo ljudima i da je nekad znalo govoriti. Djeca su mu pomogla da brzo savlada govor. Zaista su se potrudili i na naše iznenađenje uspostavili su dobar kontakt s Harisom, zaštitili ga i puno toga naučili“, ponosno je primijetio Dragan. Sjeća se da je Haris čak imao ogroman vokabular i da je rijetko pričao.
- Imao je djecu oko sebe, ali ih nikada nije ljutio, nikad se s njima sukobljavao. Dječak ga je nekako pazio i bio je jedan od najjačih i najpametnijih dječaka u tadašnjoj obitelji. Bili su jako bliski, što nas je iznenadilo jer je Zile bio dečko koji se lako dao manipulirati i svadljiv. Učio je Harisa kako da drži olovku, kako da piše, kako da pere zube, kako da se kupa, a mnogo puta smo ga zatekli mokrog dok smo mu pomagali da se kupa. Gillettein odlazak od kuće Harrisu je teško pao. Nije imao nikoga tako blizu. “
„Haris nam je kao prosvjetnim radnicima posebno drag. Osobno, jer znam kako je do toga došao i dokle je stigao u kratkom vremenu. Također se može povezati s nama, kad sjednete pokraj njega, on se naslanja. malo na ramenu i izgleda nježno i pažljivo, kao i svako dijete u našoj zemlji”, primijetio je Rolović, prenosi Poskok.info.
Nakon svega, vratio se tamo gdje je pronađen. Obukli su ga u uniformu i poslali u šumu. Tada je imao 17 godina i nikada se nije vratio. To je kraj njegovog životnog kruga. Prema nekim pričama, ubio ga je zalutali metak, ali tko zna, možda i danas pleše s vukovima. Za dječaka su vukovi ljudi, a ljudi vukovi. Uglavnom, više se nikome nije javio, niti mu je tko dolazio.
- Priča je izazvala veliku buru, potaknuvši mnoge mješovite komentare:Da ga lovc nije pronašao, možda bi vuk i on još bili živi.”Bolje bi bilo da su ih sve ostavili u šumi, možda bi svi preživjeli…samo ubijanje…užas…što si napravio, nema što, ljudi se vole igrati Boga kao i obično”,”Čovjek koji sve mora dirati i uništiti…što ako je tako sretan”,
“Strašno, ljudi su najveće zlo!” Tretirati ga kao životinju i tako ga okrutno vratiti u šumu, najvjerojatnije smrću, nikad neću shvatiti – zašto??? umjesto da ga dobro udome, da, školovali su ga, zaposlili, stvorili mu vlastiti dom i obitelj, obogatili njegov ionako tužan i jadan život… Oni – nazad u divljinu!” Neki su od najčešćih komentara.
