– Slijedi jedna jako zanimljiva priča, koja se desila u Bosni i Hercegovini. Naime, vjerujemo da ste svi vi čuli za legendu o Tarzanu, kojeg je kao mali prihvatila majka majmuna, te ga je odgojila kao svoje mladunče. On je poprimio sve moguće osobine od nje, te je naučio da živi tim životom.
Godine 1988. u blizini tromeđe koja je obuhvatala Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju, grupa lovaca došla je do izuzetnog otkrića. Među čoporom vukova naišli su na dječaka koji je pokazivao neobično ponašanje. Puzeći na sve četiri, oponašajući postupke vukova, ova neuhranjena i povrijeđena osoba pokazivala je životinjske sklonosti, iako je imala izrazito ljudski oblik.
Osoba poznata kao Haris Pućarica ostaje misterija u smislu njegovog identiteta i motiva. Međutim, ovo ime koje mu je dato postalo je odlučujući faktor njegove vjerske pripadnosti i nacionalnosti. Kako se predstojeći rat nazirao u bliskoj budućnosti, ova odluka se pokazala izuzetno opasnom.
Dječak je vidio vuka kao čovjeka, dok je čovjek ostao bez utjecaja vuka, što je rezultiralo nizom posljedičnih događaja. Zbog njegovog statusa napuštenog deteta bez poznatog porekla i teritorije, niko nije znao kako da postupa sa njim, što je rezultiralo njegovim preseljenjem u Beograd. Tamo je smješten u centar posvećen pružanju skloništa i brige o djeci i omladini, gdje je Haris ostao do 1992. godine.
Porijeklo djeteta ostalo je obavijeno neizvjesnošću, što je mnoge navelo da nagađaju da je besciljno odlutalo u šumu i da su njegovi roditelji vjerovali da je postao žrtva divljih životinja. Postojala je mogućnost da je proizvod tajne afere, neželjeno dijete koje je mlada majka napustila u dubini šume. Čak i sada, misterija ostaje neriješena, ostavljajući ovo pitanje u zraku.
U okviru zapuštenog dječijeg doma, učitelj Dragan Rolović proširio je prihvatanje prema Harisu, gdje je posmatrao i razumio ponašanje dječaka.
- Dragan se živo prisjeća neodoljivog osjećaja novosti i nepoznatosti koji ga je okruživao, sa obiljem djece, velikom zgradom i stalnom strujom ljudi koji pokušavaju da komuniciraju i pokažu mu stvari. U početku se borio da pronađe miran san, pribjegavajući nekonvencionalnim mjestima poput stolica, stolova, pa čak i ispod stola u dnevnoj sobi. Trebalo mu je vremena da se na kraju prilagodi i nauči spavati u odgovarajućem krevetu.
Prvi susret s televizijom bio je spoj tragedije i komedije. Čisti užas koji je izazvao natjerao nas je da ga izvučemo iz njegovog skrovišta ispod kreveta, uhvativši ga za noge. Nije imao pojma o pravilnim higijenskim praksama, potpuno nesvjestan svrhe slavine. Naučiti ga da ga koristi, zajedno sa izazovima kupanja i podrezivanja noktiju, pokazalo se kao težak zadatak. Njegov otpor je trajao dugo vremena.
Prema Rolovićevim riječima, Haris je bio jako vezan za svoje stvari i čuvao je sve, čak i do četkice za zube. Posebno je bio fasciniran klikerima i psima. Rolović se prisjeća vremena kada je rotvajler ušao u njihovo dvorište i djeca su se od straha razbježala, ali je Haris mirno prišao psu, razgovarao s njim i odveo ga za ogrlicu do Rolovićeve kancelarije. Pas je mirno stajao pored Harisa, pokazujući svoju izuzetnu smirenost.
Pred nama je stajala velika figura, koja je izgledala kao da ima oko 10 godina, iako je moguće da je bio bliže 12. Nisam mogao a da se ne setim izuzetne dužine njegovih ruku. Njegova kosa, nijansa između plave i svijetlosmeđe, uokvirila je lice prodornih plavih očiju i nježnog, blijedog tena. Po dolasku je patio od uporne upale sinusa, što je rezultiralo neprestanim curinjem iz nosa.
Rolović ističe posebnost Harisovog hoda, opisujući ga kao pomalo nezgodnu iako sam Haris nije nespretan ili fizički oštećen. Haris je patio od lošeg zdravlja, neuhranjenosti, imao je razne ogrebotine i rane po tijelu. Uz to, imao je problema s govorom i nailazio je na poteškoće u hodanju. Kasnije je otkriveno da Harisu nedostaje znanje hodanja u cipelama, ali je na kraju stekao tu vještinu.
I pored svih prepreka, djeca su ga srdačno zagrlila i pružila mu nepokolebljivu pomoć. U početku se komunikacija s Harisom oslanjala na neverbalne znakove, ali je brzo stekao svoj početni vokabular.
Bilo nam je evidentno da je shvatio većinu onoga što sam mu prenio, što je ukazivalo na to da je prethodno bio izložen jeziku i ljudskoj interakciji. Ostala djeca su imala ključnu ulogu u olakšavanju njegovog brzog sticanja govora. Njihova posvećenost i izuzetan odnos sa Harisom nadmašili su naša očekivanja, jer su ga ne samo njegovali i usmjeravali, već su mu prenijeli i bogato znanje“, ponosno ističe Dragan.
Uprkos tome što je bio okružen djecom, nikada se nije upuštao u sukobe niti ih provocirao. Stvorio je jaku vezu sa svojim najboljim prijateljem Žiletom, koji je slučajno bio jedan od najsposobnijih i najinteligentnijih dječaka u ustanovi. Njihov blizak odnos bio je neočekivan, jer je Žilet imao reputaciju manipulacije i nesuglasica. Žilet je preuzeo ulogu čuvara, podučavajući Harisa osnovnim vještinama kao što su pisanje, higijena zuba i kupanje. U stvari, bilo je slučajeva da je Haris završio pokisnut jer mu je Žilet asistirao tokom kupanja. Kada je Žilet napustio objekat, Haris se borio sa nedostatkom tako bliskog pratioca. Našao se bez ikoga ko bi mogao popuniti tu prazninu.
Kao odgajatelji, mi smo gajili posebnu naklonost prema Harisu. Lično, duboko sam ga cijenio, s obzirom na izuzetne korake koje je napravio u tako kratkom periodu. Takođe je uspostavio iskrenu vezu sa nama, često se naslanjajući na naša ramena kada sedi pored nas, tražeći utehu i pokazujući istu nežnost i pažnju kao i svako drugo dete. Bitno je napomenuti, kako prenosi Poskok.info, da Harisu nikada nije nedostajalo takve brige i naklonosti tokom boravka ovdje.
Nakon što je otkriven, Haris je vraćen na svoju prvobitnu lokaciju 1992. godine. Usred haosa sukoba, obučen je u vojničku odjeću i poslat u gustu divljinu. Sa nepunih 17 godina, otišao je i više se nije vratio.
U određenim narativima se spekuliše da je svoju smrt doživio zbog zalutalog projektila, iako ostaje neizvjesno da li se jednostavno vratio u svoje mjesto porijekla. U suštini, prekinuo je svaku komunikaciju sa drugima i nakon toga ga niko nikada nije tražio.
Film Vuka Ršumovića “Ničije dijete” biografski je prikaz života Harisa Pućarice.
