– Za naš današnji članak, spremili smo vam dvije jako zanimljive teme. Prva je jedna životna ispovijed, fdok je druga povezana sa time, kako se osjećaju roditelji nakon što izgube svoje dijete. To je jednostavno nemoguće da se objasni riječima…..
Stan u kojem živimo je u vlasništvu mog supruga, te njegove majke i brata. Ovakav raspored uspostavljen je kako bi se zajamčilo da njegova snaha neće ostati praznih ruku u slučaju razvoda, uvjeta na kojem je inzistirala njegova majka. Nedavno sam naslijedio zemljište i nekretnine koje sam prodao kako bih kupio kuću koja se sada renovira i glasi isključivo na moje ime. Moja svekrva nudi brojne savjete za organiziranje doma, koji pokrivaju i ono što uklopiti i kako ga urediti. Rezervnu sobu pretvaram u prostor za garderobu, što me čini nostalgičnim za gostinjskom sobom.
Kad je izrazila svoje neslaganje s ovom odlukom, pojasnio sam da projektiram kuću prema vlastitim zahtjevima i da mi već duže vrijeme nije potreban prostor za goste. U samo dva dana mogao sam se bez napora pobrinuti za njihove hotelske troškove. Vjerovala je da će to biti njezino mjesto. Prekršaj koji sam doživio u vezi stana je uspomena koja će mi ostati zauvijek. Ovdje joj je stan, sve je ovdje i želim da bude što dalje od mene!
DODATNI TEKST
Ima li veće tuge od one majke koja mora položiti svoje dijete na počinak? Istovremeno, kada majka rađa djecu koja potom jedno za drugim tragično umiru, nijedna tuga na svijetu ne može se mjeriti s tom boli. Svoj težak put u Glavičicama ispričala je Milena Simić u emisiji „Životne priče. Milena se osvrće na svoj put, napominjući da bi, da je znala kakav je život čeka u ovom selu, odlučila ne doći jer je budućnost uvijek nepredvidiva. “Moj Milan i ja smo se vjenčali, sve je bilo lijepo i dobro je prošlo – bio je kolovoz. Onda sam 24. listopada 1999. dočekala sina, kojem sam dala ime Vasa”, priča ona. “Bio je živahno dijete, mala čigra i potpuno zdrav. Tog kobnog 31. srpnja izgubili smo ga. Bilo je jutro, a moj muž se spremao za posao. Svaki dan Vasa bi se budio u pola šest.
- Istog jutra me je uvjeravao da će ga odvesti u Zvornik i ubrzo sam ustao da počnem sa svojim svakodnevnim zadacima. Susjedi su otišli potražiti pomoć… da bi saznali da ga više nema”, prepričava Milena, uz suze koje teku niz lice, dodaje kako je njezin suprug odbio obdukciju zbog djetetove dobi, ali sada smatra da je to teška greška “Cijeli moj svijet se srušio. Želja za životom je nestala. Na ukopu smo suprug i ja jedno drugom pružili podršku. 2003. sam otkrila da čekam drugo dijete. Više puta sam se raspitivala kod liječnika je li moguće sve testirati i hoćemo li se opet suočiti sa sličnom situacijom.
Tijekom stalnih kontrola pitala sam liječnika o mogućnosti provođenja dodatnih genetskih pretraga, a on me obavijestio da takve pretrage treba napraviti prije trudnoće. S već poodmaklom trudnoćom i bez ikakve alternative, donijela sam Mladena na svijet 20. rujna 2003. Milena je primijetila da se prvih 20 dana beba činila zdravom. Međutim, kasnije je primijetila promjenu u boji njegove kože, signalizirajući da nešto nije u redu. Nakon toga, Mladen je odveden liječniku koji je procijenio njegovo teško stanje i preporučio intenzivnu njegu.
Nakon 10 dana boravka u bolnici primili su radosnu vijest da je beba zdrava i spremna za odlazak kući. Međutim, kada je napunio dva mjeseca, ponovo se razbolio… „Od tada sam ga gledao sve lošije, zajedno smo otišli u Tiršovu, gdje sam s njim proveo 10 dana u bolnici. Napravljene su dodatne pretrage i upućeni smo da se vratimo za nekoliko dana na magnetsku rezonancu. U to vrijeme nisam imao informacije o njegovoj dijagnozi. Jednog smo ga jutra zatekli hladnog u krevetu, a ja sam se zaklela da više nikada neću roditi dijete, razmišlja Milena o raznim planovima koje je za njih smišljala.
