Stana Cerović, na glasu kao “posljednja djevica” na našim prostorima i šire, izrazila je duboku čast što živi svoj život kao muškarac, što je obaveza koju je dala svome ocu iako je rođena kao žena, a koju namjerava poštovati do kraja života. Da li možete povjerovati da jedna djevojka u današnje vrijeme da ovakvu izjavu?.
Iako mnogi od nas to mogu smatrati prokletstvom, Stana je prihvatila ogromnu odgovornost koja joj je dodijeljena, dragovoljno se posvetivši životu u celibatu i čistoći. Njezina predanost vođena je željom da poštuje očevo ime i čuva nasljeđe cijenjene obitelji Cerović.
U Albaniji, Crnoj Gori te na Kosovu i Metohiji bila je duboko ukorijenjena praksa da se kćer odgaja kao sin kako bi se čuvalo obiteljsko ime.
U situacijama kada je obitelji nedostajalo muških nasljednika, djevica je bila opterećena necijenjenom odgovornošću preuzimanja uloge “muške glave” unutar kućanstva. Brojne knjige, publikacije, filmovi i izvještaji opširno su istraživali ovaj fenomen, a sve u namjeri ponovnog uspostavljanja svete suštine ženskog identiteta koju je tradicija zamračila.
U društvu u kojem se od žena očekivalo da budu muževnije od muškaraca, čovjek se pita kakav bi život mogle voditi. Kako bi ih se doživljavalo kao obiteljskog nasljednika i glavu kućanstva?
Je li ikada postojao trenutak kad je imala smjelosti izraziti svoje pritužbe? Je li ikada postojao trenutak kada je imala smjelosti ispuniti želje svog srca ili sakriti svoje prave želje i od svijeta i od sebe? Stana Cerović dosljedno je izražavala nepokolebljivo zadovoljstvo svojim odabirom. Kad su je ljubazno pozdravili s “Dobar dan, gospođo”, samouvjereno je odgovorila: “Identificiram se kao gospodin.” S jedinstvenom je željom čeznula za danom kada će njezino ime biti urezano na groblju kao jedine preživjele kćeri njezina oca, želja koja joj je obuzimala misli do posljednjeg daha.
Ona je utjelovila bit muškosti, kako se njezin bratić živo prisjeća. Stana Cerović, rođena 1936. u selu pokraj Šavnika u Crnoj Gori, prkosila je društvenim očekivanjima izbjegavajući ženski rad. Uz tri pokojne sestre i dva brata, Stana se ocu svečano zavjetovala da će živjeti kao muškarac. U početku se njezina majka opirala nastojanjima svog supruga da njihovu najmlađu kćer oblikuje u mušku figuru, pokušavajući joj promijeniti odjeću i utjecati na njezin izbor posla. Ipak, Stana je već stekla repertoar tradicionalno muških vještina, uključujući i strijeljanje.
Stana je donijela osobnu i doživotnu odluku da ostane u celibatu kako bi zaštitila svoju majku, sestre i obiteljsku imovinu. Ovaj izbor nije bio samo odraz njezinih vlastitih želja, već i jedini način da žena naslijedi obiteljsko bogatstvo. Smrt njezine sestre Vukosave duboko je pogodila Stanu, jer su dijelile i radosti i nedaće obiteljskog doma, živeći kao bliski prijatelji.
S osamdeset godina, Stan je donio tešku odluku da 2015. godine proda jedno od stradalih goveda, jer mu više nije mogao pružiti potrebnu njegu u crnogorskim šumama.
Cijeli narod ujedinio se kako bi Stana imala dostojanstvenu i poštovanu starost. Lokalne su vlasti 2016. godine organizirale njezino premještanje u starački dom u Risnu, posebno osmišljen za starije osobe koje su bile u nepovoljnom materijalnom položaju. Nažalost, Stana je nedugo nakon preseljenja preminula. Njezin se život okončao s najvećom počasti, a ona je sahranjena kao jedina preživjela ženska potomka obitelji Cerović. Priča o posljednjoj crnogorskoj djevici svjedoči o golemim izazovima s kojima su se suočile žene u drugoj polovici prošlog stoljeća, kao io sadašnjim borbama koje prolaze žene u Srbiji i okruženju. Frei.
