– Vjerujemo da ste do sada jako puno puta čuli za ovakve ili slične priče, ali one nikada nisu do kraja utvrđene niti su bilo čime dokazane. Međutim, u nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu priču i svjedočenje koje dolazi iz Srbije….
Stanko je jedan čovjek koji je umro i oživio prije nego što je umro od raka, au tom periodu od “smrti” do buđenja, rekao je da je vidio puno… Svoju priču započinje prisjećanjem na djetinjstvo, život u oskudici, u bijedi, s ocem koji je radio najniže poslove samo da bi stavio hranu na stol i majkom koja je jedva spajala kraj s krajem. Prva četiri razreda završio je u seoskoj školi, a ostatak u Vučju, gdje je do škole morao pješačiti 10 kilometara po makadamskim cestama i zimi. Završio je Srednju kemijsku školu i zaposlio se u tvornici lijekova “Zdravlje” u Leskovcu, nakon čega je kao Titov stipendist otišao u Novi Sad na obuku za vatrogasca. Mislimo da je trač ništa, ali nije tako… Rekao je i Stanko olako shvaćamo ovaj trač, a nije tako… Vidite kako je čupav, kakav je ovaj, ništa ne vrijedi…
Tko smo mi da sudimo, tako mi preuzimamo Božji sud i to je nije naš posao, kaže Stanko. “Odmalena sam s majkom počeo ići u crkvu. Uzela je mene i brata i tjerala nas da od malih nogu rastemo u kršćanstvu, da držimo Božje zapovijedi, da ne lažemo, da ne krademo. Imali smo jako teško život jer nismo imali dovoljno ni za vlastitu hranu“, kroz suze govori Stanko prisjećajući se njihove neimaštine. Bili su toliko siromašni da je pisao i crtao (volio je crtati) na papiru od vreća koje mu je majka davala kad je iscrpio brašno. Kaže da ga je majka prvi put odvela u crkvu kada je imao pet godina, a on se užasavao crkava i ikona, ali ju je ipak zamolio da ga opet odvede. One noći kad sam umrla Taj događaj se, kaže Stanko, dogodio 22. novembra 1989. godine.
– Slavimo Aranđelovdan, živeli smo tada kao podstanari u blizini Leskovca jer nam je gazda u gradu dao otkaz, pa žena, ja i starija devojka nismo imali gde da odemo nego ovde dok se ne nađemo. novi stan. Otišli smo u taj stan i moja žena je bila trudna s drugom kćeri, dva mjeseca prije poroda. Te sam noći doživio čudo; otišli smo rano spavati. Tijekom noći čuo sam glas kako me zove i govori: Stanko, ustani! I kad sam otvorio oči, vidio sam u sobi svjetlo jako kao da je zašlo stotinu sunaca i bila je noć. Vidio sam i sebe, i iz te svjetlosti javlja se Gospodin Isus Krist… Vidio sam svoje tijelo kako leži pored moje žene u krevetu…
- Kad sam došao k sebi, svi su pobjegli osim svećenika. Ovo je rekao. Na pitanje kako su reagirali ljudi na sprovodu, rekao je da su se uplašili, počeli bježati kad se mrtvac počeo dizati… U tom trenutku svećenik koji bi trebao dovršiti sprovod kaže: Povlačite to natrag. ? Stanko kaže da svećenik nije izgledao prestravljeno jer mu je to prvi mrtvac oživljen; bilo ih je mnogo… „Stanko“, kaže mi tada Krist, „idemo…“
Uplašio sam se i rekao mu tko si i kamo idemo, a on mi je odgovorio Ja sam tvoj Gospodin. Prošli smo kroz zid, ne kroz vrata nego kroz zid, rekao je drhtavo Stanko. U trenutku kada sam vidio Gospodina, više nije bilo moje volje. Upravo smo zajedno prošli kroz zid. Lebdjeli smo. Nije dodirnuo tlo… – Krenuli smo, a dole sam video reku kao moja Vlasina. Proplanak koji me podsjetio na vrijeme kada sam kao dijete čuvao stoku. Tamo sam vidio ljestve spuštene s neba na zemlju. Gospodin se penje, ja iza njega, a ja sa strane. Jer ruke i noge grabe demoni; urlaju, vrište. A ispod je bezdan, pakao.
Demoni se cerekaju, smiju. Vatra im izlazi iz očiju i usta jer tu su sjekire, koplja, srpovi – sve što mogu upotrijebiti da me se dočepaju. Ali Gospodin je napravio križ i svi su pali ničice. Prolazio sam kroz razne kapije, a kada smo stigli do nebeskog svoda vidio sam kapiju neba… Sve to vrijeme bio sam nag, ali poput anđela – bez seksa – a Gospodin je nosio bijele haljine. A sprijeda i straga mu je prolazio križ obasjan svjetlom do nevidljivosti…
Nakon toga mi reče: Stanko, ovo je Božji raj. Razgledaj okolo. Vidio sam tamo svetog oca Nikolu, svetog arkanđela Mihaela, svetog Jurja, anđele i mnoge druge svece čija imena tada nisam ni znao jer sam tada samo malo čitao Sveto pismo, ništa drugo nisam znao… Osjećao sam mir. Vidio sam ljude koje sam poznavao iz djetinjstva, vidio sam prijatelja iz osnovne škole koji je umro, ali s njim nisu smjeli razgovarati i puno mladih dječaka i djevojčica na zelenoj travi, među drvećem…
