Nakon što je ostala bez svog supruga i životnog saputnika, Saše Popovića, pjevačica Suzana Jovanović prvi put je odlučila otvoreno govoriti o svemu što je proživjela i još uvijek proživljava.
Njene riječi su bile duboko emotivne, ispunjene tugom, ali i dostojanstvom, snagom i vjerom, kojima pokušava da izgradi novi život u praznini koju je ostavio odlazak voljene osobe.
- Suzana je istakla kako je, uprkos ogromnom bolu, zahvalna što su godine koje su proveli zajedno bile pune ljubavi, poštovanja i zajedničkog stvaranja. Njihova borba i rad nisu bili uzaludni. Posebno je podvukla da je Sale sav uložen trud, pa čak i investicije bliskih prijatelja poput Lepe Brene i Bobe Živojinovića, vratio ne samo kroz materijalno, već i kroz neumorni rad, vizije i stvaranje. Bio je čovjek koji je znao prepoznati vrijednost trenutka, ali i kapacitet budućnosti. Njegove ideje nisu prestajale ni noću – dok bi svi spavali, on bi u tišini razmišljao kako unaprijediti projekte poput Zvezda Granda, osmisliti nešto novo, pomoći drugima da ostvare svoje snove.
Kao neko ko je bio stub u karijeri mnogih mladih muzičara, Sale je često nesebično dijelio savjete – kako da sačuvaju ono što imaju, kako da investiraju pametno, ali i kako da ostanu vjerni sebi. Suzana s ponosom ističe njegovu nesebičnost, vizionarski duh i sposobnost da vodi, ali bez nametanja.
Ipak, među iskrenim emocijama, provukla se i jedna tuga – ona ljudska, tiha i nenametljiva. Priznala je da joj je teško palo što nakon Sašine smrti Brena nije došla u njen dom. Bila je tu na sahrani, ali kasnije je izostala ona bliskost i podrška koja se očekuje među prijateljima u trenucima najveće boli. Suzana ne zamjera, ali priznaje da boli. Ne zbog ogorčenosti, već zbog svijesti da su vremena postala drugačija – ljudi su sve više zaokupljeni sobom, a sve manje prisutni u životima drugih kad je to najpotrebnije.
Bez obzira na sve, novac joj ne znači mnogo, ali ono što nedostaje su tople riječi, ljudska blizina, svijest da neko misli na tebe. Ipak, nije potpuno sama. Nekolicina kolega iz svijeta estrade pokazuje joj pažnju i poštovanje. Posebno je zahvalna na podršci koju dobija od Tanje Savić, Milice Pavlović, Milice Todorović i naročito od Jelene Karleuše, koja se pokazala kao neko ko zna pružiti ruku kad je najpotrebnije – iskreno i bez zadrške.
- U trenucima kada je tuga najdublja, Suzana nalazi mir i snagu u vjeri. Liturgije, post i pričešće postali su njen oslonac. Ti duhovni trenuci pomažu joj da smiri dušu i da se pomiri s gubitkom koji je promijenio cijeli njen svijet. Vjeruje da s odlaskom Saše nije nestao samo dio njenog privatnog života, već i čitava era – jedno značajno poglavlje muzičke i televizijske scene koje su zajedno stvarali.
Na pitanje kako bi se Sale postavio prema Breninom izostanku, rekla je da bi vjerovatno samo odmahnuo rukom i rekao da ne treba praviti pitanje od toga. Bio je čovjek koji nije nosio zamerke, koji je mnoge stvari prepuštao sudbini, vjerujući u višu svrhu. Upravo ta njegova sposobnost da prašta, da ne opterećuje druge svojom boli, čini ga još većim u njenim očima.
S dubokim uzdahom i suzama koje nije mogla da sakrije, kazala je da je Saša bio najbolje što joj se dogodilo u životu. Nije ga gledala kao samo supruga – on je bio partner, prijatelj, otac, oslonac. Njenu djecu je prihvatio kao svoju, nikada ih nije razdvajao, nikada nije pravio razliku. Sa njim je provela skoro trideset godina, ispunjenih zajedničkim uspomenama, izazovima, ali i neizmjernom ljubavlju.
Iako ga više nema pored nje, ono što joj ostaje jesu sjećanja – dragocjena i neotuđiva. U njima nalazi snagu da nastavi dalje. Svjesna je da je imala nešto što mnogi ne dožive ni jednom – pravu ljubav, duboko razumijevanje i život uz čovjeka koji je volio iskreno i svim srcem.
