U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o aprilu mjesecu, i kakve se to biljke mogu i moraju zasaditi se do kraja mjeseca….
Često izazovan način života može dovesti do značajnih posljedica za naše mentalno zdravlje, osim fizičkih implikacija. Međutim, u našim se zajednicama mentalne bolesti često ne smatraju ozbiljnim stanjima i stoga se odbacuju kao “ništa”. Danas vam predstavljamo dirljivu priču o Zori koja zaslužuje pažnju. Zorinin odlazak dogodio se kada je izgubila svoju karakteristiku koja ju je definirala – osmijeh koji je donosio toplinu svima koji su bili u njenom prisustvu, čak i kad su posljednji tračci svjetlosti počeli blijedjeti u njoj.
- Ovo nije bio samo nestanak njezinog fizičkog oblika; naprotiv, predstavljala je tihu, nevidljivu smrt njezina duha, neprimjećenu od strane svijeta koji je bio previše užurban da promatra, čuje ili zastane. Sićušna indijska tržnica artikulirala je istinu koju su drugi ostavili neizgovorenom: Zora je prestala postojati kao značajna osoba kada je cijenjena isključivo zbog svoje korisnosti – slušanja, podrške, umirivanja drugih i upijanja tuge onih oko sebe bez privilegije izražavanja vlastite tuge. U trenucima kada je kćeri bilo teško, Zora je bila stalno prisutna, dok su drugi bili zaokupljeni ili pretjerano pragmatični. Služila je kao utočište, ali je to utočište ostalo neistraženo zbog bilo kakve ranjivosti.
Dva je desetljeća nosila svoje tijelo kao da je prazna posuda, lišena svega što bi se moglo smatrati radošću. Okitila se osmijehom nalik na masku, a iznutra je bila okrunjena samoćom. Ali nitko nije primijetio, nitko nije pitao i nitko nije prepoznao kako je s njezine odjeće nestala živost ili kako su joj se oči suzile poput prozora davno napuštene kuće. Na kraju, kada tijelo potpuno prestane disati, ono što je prethodno bilo razbacano sada je konačno fizički pretvoreno u prah. Ovo nije bio iznenadni nestanak; nego je predstavljala posljednju gestu dugotrajnog, tihog pada, koji se događa u brizi za drugoga, usred apatije i nejasnoće.
Kći, koja je iskreno vjerovala da ispunjava svoje obveze – telefonskim pozivima, novčanim prilozima i organizacijskim naporima – suočila se sa stvarnošću koju nije mogla razumjeti. Nije se stigla raspitati za Zorin status i nije išla dublje od uobičajenog “kako si mama?” Nadalje, previdjela je da Zora više nije nimalo vesela. Činilo se da je jasnoća proizašla isključivo iz Zorine odsutnosti – ne u smislu njezinog fizičkog oblika, već zbog gubitka njezine prisutnosti, prosvjetljenja koje je utjelovljivala. U tom je trenutku kći shvatila da nijedno pismo, osmrtnica ili pogrebna pjesma nemaju moć ispraviti godine zanemarivanja. Štoviše, ni najfinija odjeća ne može oživjeti duh u tijelu koje je odavno prestalo osjećati radost. Zora je umrla kada je njen svijet utihnuo, jer su ljudi iz okoline pogrešno vjerovali da njen osmijeh ukazuje na odsustvo borbe.
Preminula je u trenutku kada više nije bilo nikoga za osmijeh, kada nitko nije zahtijevao njezinu prisutnost na način za kojim je čeznula, već ju je vidio samo kao majku, slušalicu ili sjenu. Zato je puder bio logičan zaključak jer mu je trebalo dosta vremena da se raspline. Ovu pripovijest ne treba promatrati samo kao nesretnu sudbinu jedne žene; nego služi kao upozorenje. Moramo uzeti u obzir majke dok su još među nama, izbjegavajući tendenciju da pružimo ruku samo u vrijeme potrebe. Trebali bismo surađivati s njima ne samo u potrazi za utjehom, već i iskreno ih upitati: “Kako ste zapravo?” Bitno je da ih ne uzimamo zdravo za gotovo. Svjetlo se ne gasi iznenada; postupno nestaje.
Kad jednom nestane, nema povratka. Zora možda više nije s nama, ali ako postoji pouka koja se može izvući iz ove priče, to je da je njezin osmijeh, koliko god prigušen, možda zapalio plamen barem jedne nove svijeće u srcu drugoga. Barem je jedna osoba rekla: “Hvala, mama.” Štoviše, ostao je barem jedan osjećaj: “Volio sam te, čak i kad nisam imao sredstava da to prenesem.” I da više ne oduzimamo radost onima koji su nam je milostivo darovali.
