Marica M., mlada 26-godišnja majka, doživjela je, kako je opisala, akušersko nasilje u Općoj bolnici u Sremskoj Mitrovici. Nažalost, njezina beba nije preživjela nakon komplikacija koje su nastale tijekom poroda. Beba je potom prebačena u novosadski Institut za zdravstvenu zaštitu djece i omladine Vojvodine, gdje je, unatoč naporima liječničkog tima, nisu uspjeli spasiti. Cijelu svoju muku Marica je hrabro podijelila s medijima, u nadi da će podići svijest o nemaru ginekologa inicijala M. M. te upozoriti druge žene na moguće posljedice takve nepažnje.
Nakon ovog razornog događaja, dr. Jelena Ivković iz Rume hrabro je ispričala svoje osobne priče o sličnoj tragediji koju je proživjela prije 15 mjeseci u razgovoru s autoricom i voditeljicom Jelenom Pejović u emisiji “Crna hronika”. Fotografija i inicijali dr. Ivković poslužili su kao dirljiv podsjetnik na njezino potresno iskustvo. Ustvrdila je da je dr. M. M., koji je uhićen u petak navečer, imao značajnu ulogu iu njezinom slučaju. Jelenina potresna priča naglašava činjenicu da nije imala priliku vidjeti svog sina Gorana koji se sigurno vraća kući.
25. listopada 2022. doživjela sam čudo poroda na klinici u Sremskoj Mitrovici. Zanimljivo, liječnik koji me porodio bio je isti onaj koji je porodio Maricu. Tijekom cijele trudnoće opredjeljivala sam se za privatno liječenje kod iste doktorice u Rumi. Potpuno sam vjerovao u njegovu stručnost i oslanjao se na njegovo vodstvo tijekom cijelog procesa. Nažalost, stvari su krenule neočekivano, ali do tog trenutka sve je išlo glatko. Redoviti odlasci u njegovu privatnu ordinaciju osigurali su da trudnoća teče očekivanim tokom, a sve potrebne pretrage i pregledi dali su pozitivne rezultate.
Imao sam pozitivno iskustvo u komunikaciji s liječnikom. Kad sam otišla na pregled, on me temeljito pregledao i sve je bilo u redu. Ova interakcija mi je pomogla izgraditi povjerenje u njega. Da budem potpuno iskren, nisam imao puno izbora kada je u pitanju odabir liječnika iz te bolnice. Bio je uvjet da izaberem liječnika iz Sremske Mitrovice kako bih imala nekoga tko poznaje bolnicu kad dođem na porođaj – objasnila je Ivković zaključujući ovu izjavu.
Nakon blaženih devet mjeseci, našla sam se na porodu u 42. tjednu. Prema našem dogovoru, trebala sam posjetiti liječničku privatnu ordinaciju osmi dan nakon našeg pregleda, koji je bio zakazan za 24. listopada, ako ne dođe do pomaka. Primalja me pregledala i utvrdila da se ništa značajno nije dogodilo. Posljedično, dala je vaginalnu injekciju kako bi izazvala trudove. Nakon toga sam osjetio bol i vratio se kući. Tijekom cijelog procesa održavao sam stalnu komunikaciju i s liječnikom i s primaljom, osiguravajući da sve teče prema očekivanjima. Nakon dva sata stigla je babica napraviti CTG u pratnji liječnika.
Dok je pratila CTG, babica je uzviknula: “O moj Bože, ova djevojčica osjeća intenzivnu bol. Vaše kontrakcije se javljaju jedna za drugom.” Osobno nisam bila svjesna specifičnosti, ali mogu potvrditi da je to bilo bolno iskustvo. Nakon što me liječnik završio s pregledom, ostajem sama u sobi. Unatoč svemu, ostajem pri svom uvjerenju. Izražavam sve svoje brige, potpuno svjestan potrebnih koraka. Ovo je rutinski postupak i razumijem što žene trpe. Dok se smještam u sobu, nastaje kaos, počevši od psihičkog zlostavljanja dežurnih primalja. Vrijeđaju me i omalovažavaju, optužuju me da sam razmažena i preispituju moje motive. Pitaju se zašto, ako sam u prošlosti bio sposoban za neke stvari, sada preuveličavam svoju bol.
Stalno trpim njezine uvrede, tražeći utjehu tražeći od nje bilo što, nadajući se da će ublažiti svoju bol ili dobiti bilo kakve novosti o situaciji. Međutim, nakon nekoliko sati počinjem osjećati mučninu i vrtoglavicu, shvaćajući da to više ne mogu trpjeti. Dosegla sam svoj limit i prepoznajem ozbiljnost situacije. Očajnički tražeći pomoć, obraćam se liječniku, hitno tražeći njihovu prisutnost kako bih riješio problem. Na kraju dolazi doktorica da me pregleda i javlja mi vijest: „Rašireni ste dva do tri prsta, ali ništa ne napreduje“, javlja mi.
