Pre više od 14 godina, Predrag Peđa Mijatović, renomirani igrač naše reprezentacije, doživeo je razornu porodičnu tragediju. U 14. godini, njegov sin Andrej, tragično je preminuo nakon hrabre borbe protiv cerebralne paralize.
Trajna agonija koja prati gubitak djeteta ostaje vječna. I pored značajnog proteka vremena od nemilih događaja koji su ga zadesili, Mijatović nije mogao da ublaži duboku tugu koja ga prožima zbog ove nepopravljive tragedije.
Mijatović je izrazio da će se rado odrešiti svih svojih životnih dostignuća u zamenu za jednostavno zadovoljstvo života, dobro zdravlje, pa čak i jedan Andrejev pozdrav.
Vrijedi napomenuti da je Mijatovićev sin Andrej rođen u braku sa bivšom suprugom Elenom Karić, sa kojom dijeli i svoje najstarije dijete Luku (29).
Proslavljeni fudbaler Real Madrida 2001. godine prošao je kroz razvod, a u ovom izazovnom periodu najveću podršku pružila mu je sadašnja supruga Aneta Milićević. Mijatović Anetu opisuje kao oličenje svega što čovjek može poželjeti – jaku, hrabru i inteligentnu. Ona ima izuzetnu sposobnost da ga vodi ka donošenju ispravnih odluka. Mijatović je često govori o potpunoj, lijepoj i izuzetnoj ličnosti. Aneta ga je prihvatila, mane i sve, a njegovog bolesnog sina zagrlila kao da je svog. Mijatović je u intervjuu izrazio zahvalnost na njenoj nepokolebljivoj podršci. Nakon povlačenja iz fudbala, Mijatović je odlučio da se preseli u Valensiju kako bi bio bliži svom sinu, koji je boravio u lokalnoj ustanovi. Aneta je svesrdno podržala ovaj izbor i učinila sve što je bilo u njenoj moći da mu pomogne.
Duboka tragedija koju je pretrpio i njegova nesposobnost da pomogne svom djetetu imali su trajan utjecaj, oblikujući njegovu nepokolebljivu posvećenost da ostane prizemljen.
Tokom mog vrhunca u fudbalu, od 1994. do 1999. godine, doživio sam ogroman uspjeh i osjetio moć u svojoj profesiji. Međutim, realnost bolesti mog sina me je stalno vraćala na zemlju. To me je navelo da preispitam prolaznu prirodu uspeha i pravi smisao života. Uprkos euforiji i obožavanju fanova, kad god bi mi ovakve misli skočile, moj sin Andrej bi imao krizu i završio bi u bolnici. Ovi trenuci su poslužili kao podsjetnici da je život mnogo više od pukih postignuća i priznanja. Moj sin je odigrao ključnu ulogu u tome što mi je pomogao da shvatim pravu suštinu života. To me je navelo da shvatim da život nije određen samo nečijim profesionalnim dostignućima. Obeshrabrujuće je što nisam u mogućnosti da pružim pomoć svom djetetu, jer izgleda da nema rješenja. Nedavno je u intervjuu na “TV Una” poznata ličnost otkrila da je Andrej, uprkos medicinskim predviđanjima, nadmašio sva očekivanja i da se smatra izuzetnim medicinskim slučajem.
U vrijeme njegovog rođenja, bio sam obaviješten da je njegov životni vijek bio samo do sedme godine, ako je sreća bila na njegovoj strani. Međutim, prkosio je svim izgledima i živio je nevjerovatnih 14 godina. On je zaista izvanredan! Ne postoji niko ko poseduje veći borbeni duh od njega. Uprkos brojnim izazovima i višestrukim operacijama, nadmašio je sva očekivanja. Živio je dvostruko duže od prvobitnih projekcija, što je u mojim očima i u očima mog oca bio samo fenomen, jer je pokazivao njegovu nepokolebljivu odlučnost. Ako je mogao pokazati takvu otpornost, zašto onda mi ostali ne možemo naći snagu da se borimo uz njega? Umjesto da brine o tome šta sutra ili narednih šest mjeseci može donijeti, prihvatio je svaki dan svog života s nepokolebljivom pozitivnošću. On je zaista izuzetan, nikada nije doživio nikakve krize i ostao je fenomenalan. Tek kada se približe najgore situacije, postajemo uznemireni i pomalo se teško nosimo sa njim. Peđa je podelio ove do sada neotkrivene detalje, rasvetljavajući neverovatno putovanje.
Mijatović je objasnila da se Andrej nikada nije bavio tipičnim aktivnostima poput hodanja, trčanja ili razgovora. Međutim, postojali su određeni znakovi koji su ih naveli da vjeruju da komunicira na svoj način. Uprkos teškim sećanjima na izazovne trenutke, Mijatovićeva je istakla da slika Andreja kao radosnog deteta i dalje postoji. Neprestana je borba da se pozitivnim uspomenama daju prioritet nad negativnim.
