Svrha našeg postojanja na Zemlji je da se pripremimo za život koji nas čeka u budućnosti. Bez dara vječnog života od Gospodina, tuga koju doživljavamo zbog gubitka voljene osobe bila bi beskrajna i nemoguće je ublažiti. Jednostavno, jedina sigurna stvar, koja je sigurna kod svake osobe na svijetu je to, da svi jednoga dana moramo da umremo. Mi danas govorimo baš o ovom segmentu u životu svakog pojedinca.
Kada bi smrt označila kraj našeg putovanja, našim životima bi nedostajalo smjera i smisla. Koja bi svrha bila u prakticiranju vrlina i činjenju dobrih djela? Oni koji izjavljuju: “Prepustimo se zadovoljstvu i zadovoljstvu, jer sutra možemo umrijeti!” bilo bi opravdano u njihovoj perspektivi.
Međutim, čovječanstvo je dizajnirano za vječno postojanje, a kroz vaskrsenje Kristovo, vrata vječne radosti u Carstvo nebesko su otključana za one koji su vjerovali u Njega i vodili kreposne živote. Naše vrijeme na Zemlji služi kao priprema za zagrobni život, a ova priprema se završava događajem smrti. Kao što je napisano: “Čovjeku je određeno da jednom umre, a nakon toga dolazi sud od Boga.”
Po odlasku od svjetovnih briga, čovjekova fizička forma se raspada, samo da bi uskrsnula za vrijeme Općeg vaskrsenja. Međutim, njegova duša istrajava, neprekidno u svom postojanju. Pokojnici nam često daju uvid u post-tjelesno putovanje duše, nudeći djelomičan uvid u njen eterični put.
Jednom kada sposobnost opažanja putem fizičkog vida dođe do kraja, počinje sposobnost opažanja kroz duhovni vid. U pismu upućenom njegovoj sestri koja je pri kraju života, vladika Teofan Zatvornik prenosi sljedeću poruku: “Ne bojte se, jer nećete propasti. Iako vaš fizički oblik može prestati da postoji, preći ćete u drugu oblast, potpuno živ i svjestan svog okruženja, sa sposobnošću da prepoznaš cjelinu svijeta koji te obavija.
Po prestanku fizičkog postojanja, duša ne samo da ostaje živa, već i doživljava pojačanu oštrinu svojih čula. Sveti Ambrozije Mediolanski izlaže ovaj koncept, tvrdeći da smrt ne rezultira gubitkom nijednog dobra, već ga pojačava. Duša je neopterećena ograničenjima koja nameće smrt i, u stvari, postaje aktivnija dok djeluje unutar svog vlastitog carstva, neovisno o opterećujućoj prirodi tjelesnog tijela. Prepodobni avva Dorotej, poštovana ličnost iz 6. veka, sažeto opisuje učenja ranih duhovnih vođa o ovom pitanju. On potvrđuje da duša zadržava živo sjećanje na sve događaje tokom svog zemaljskog boravka, uključujući izgovorene riječi, poduzete radnje i misli koje gaji. Ništa ne izmiče njegovom sjećanju. Kao što psalam razjašnjava, misli relevantne za vremensku oblast, kao što su materijalna imovina, porodične veze, zanimanja i finansijska dobit, nestaju kada duša napusti svoj fizički sud. Međutim, duša zadržava savršeno sjećanje na svoje vrlinske poduhvate i uživanja, a da ni traga od tih iskustava ne nestaju.
Kao što je već spomenuto, duša zadržava savršeno sjećanje na sve svoje postupke na ovom svijetu, a to sjećanje postaje još jasnije i sveobuhvatnije kada se oslobodi okvira fizičkog tijela.
Nasuprot jeretičkom vjerovanju da duša nakon smrti ostaje nesvjesna, cijenjeni asketa 5. vijeka, prepodobni Jovan Kasijan, elokventno artikuliše aktivno stanje duše u zagrobnom životu. On pobija ideju da su duše lišene senzacija, oslanjajući se na jevanđeljski izvještaj o Lazaru i bogatašu kao dokaz. Pokojne duše ne samo da zadržavaju svoju sposobnost osjećanja, već i zadržavaju svoje emocije, koje obuhvataju nadu, strah, radost i tugu. Štaviše, oni počinju da doživljavaju naslutiti šta ih čeka na konačnom sudu. Zapravo, daleko od toga da se smanjuje, njihova vitalnost se pojačava, vodeći ih da žarko hvale i slave Boga.
Uzimajući u obzir učenja Sv. Pisma o suštini duše, bilo bi glupo i iracionalno dovoditi u pitanje transformaciju duše, najvrednijeg aspekta čovečanstva, u svesno i osećajno biće nakon što se odvoji od fizičkih ograničenja ovog zemaljski život. Prema poštovanom apostolu, duša utjelovljuje sliku i priliku Božju, a nakon oslobođenja od svojih tjelesnih stega, ona preuzima stanje pojačanog rasuđivanja i svijesti, čak i nadmašujući mogućnosti fizičkog tijela. Shodno tome, očito je da sam razum nalaže da duh, kada se jednom oslobodi opterećene materijalnosti koja ga ometa, treba poboljšati i poboljšati svoj racionalni sposobnosti, a ne da ih umanjuju.
Duboka otkrića savremenih iskustava “poslije smrti” dodatno potvrđuju svjesno postojanje duše nakon smrti, otkrivajući njenu povećanu oštrinu i brzinu, kao i prefinjenost i izoštravanje njenih mentalnih sposobnosti. Međutim, samo posedovanje ovog znanja ne pruža dovoljnu zaštitu od obmane u domenu „van-telesnih“ iskustava; imperativ je imati sveobuhvatno razumijevanje kršćanske doktrine po ovom pitanju. Često, duhovne vizije započinju prije nečije smrti, omogućavajući pojedincima da percipiraju i komuniciraju s prisutnima, dok istovremeno opažaju fenomene koji ostaju skriveni od drugih.
Znanje o procesu umiranja bilo je prisutno kroz historiju, pa čak i u moderno doba takve pojave nisu neuobičajene. Ipak, važno je ponoviti da samo kada su pravednici počastvovani posjetom svetaca i anđela, možemo biti sigurni da ta bića zaista potječu iz drugog carstva.
U tipičnim okolnostima, kada se pojedinac koji se približava smrti susreće sa svojim preminulim voljenima, to služi kao “prirodni” uvod u nevidljivo carstvo u koje će uskoro ući. Prava suština ovih preminulih pojedinaca koji se pojavljuju u tom trenutku je možda poznata samo Bogu i nema potrebe da se u nju ulazi. Međutim, jednom kada duša napusti fizičko tijelo, naći će se među drugim duhovima, dobronamjernim i zlonamjernim. Općenito, duša gravitira onima koji dijele slično raspoloženje, i ako je na dušu utjecao bilo koji od ovih duhova dok je još bio u tijelu, ona će ostati pod njihovim utjecajem čak i nakon što napuste fizički oblik, bez obzira na to koliko im je odvratan pojavio tokom tog susreta.
Još jednom se podsjećamo da zagrobni život, iako nije potpuno nepoznat, neće biti jednostavno blaženo okupljanje voljenih osoba u rajskom svetilištu. Umjesto toga, to će biti duhovni susret koji ispituje stanje naše duše tokom našeg zemaljskog postojanja – da li je bila ponižena pred anđelima i svetima kroz čestit život vođen Božjim zapovijedima, ili je postala podložna zajedništvu s palim duhovima zbog na nemar i nevericu.
