U malom restoranu “Carmine’s Bistro”, Ellie je bila gotovo neprimjetna…………..
Niko nije znao njenu pravu priču, jer je ona, poput mnogih, skrivala svoju tugu iza osmijeha. Bila je odgovorna za pranje posuđa i održavanje čistoće, a svi su je znali kao tiho, pomalo nevidljivo biće koje je uvijek bilo na svom mjestu. Ali iza tih nasmijanih očiju skrivala je duboku emociju koju niko nije mogao da razumije.
- Svake večeri, nakon što bi svi ostali napustili restoran, Ellie je ostajala. Kad su svi gosti već napustili, kada su kuvari skloni svoje noževe i svi su se razišli, Ellie bi pažljivo skupila ostatke hrane. Nije joj bilo važno što su bili samo komadi hrane koji su ostali na tanjirima ili onaj mali komadić pite koji je ostao u kutiji. Za nju, to nije bilo samo otpad. To je bilo nešto vrijedno. Ono što ostane kada svi odu, kad niko ne obrati pažnju, bilo je jedino što je mogla ponuditi onima kojima je to zaista trebalo.
Niko nije znao šta ona radi s tim hranom. Niko osim nje. Slušali su šušanjima u kuhinji i smijali se njezinom ponašanju. “Opet ideš po ostatke, Ellie?”, ponekad bi se čuo smijeh od strane kuhara Marka. No, Ellie nije reagovala. Znala je da oni ne razumiju. Oni nisu znali njezinu borbu. Nisu znali da nije imala ništa drugo osim te hrane koja je bila ostatak tuđe večere.
- Svake noći, izlazila je iz restorana s punim rukama, noseći plastičnu kesu u kojoj je bila hrana koju je sačuvala. Uzimala je dug put do periferije grada, do starog skloništa koje je bilo mjesto koje nije imalo ništa, osim onoga što je ona mogla donijeti. Na vratima skloništa čekala je žena s malim dječakom. Žena je obično imala samo blijedi osmijeh na licu, a dječak, iako samo dijete, već je bio suočen sa svijetom koji mu nije donio ni ljubav ni sigurnost. Za Ellie, to je bila svakodnevna stvar – ona nije donijela samo hranu, ona je donijela nadu. Kad je dječak primio komadić hljeba, izgledao je kao da je dobio cijeli svemir.
Ellie nije pričala o tome nikome. Nikada nije htjela da je shvate kao nekog tko se kiti dobrim djelima. Ali činila je to jer je osjećala duboku, skoro nesnošljivu bol u srcu. Osjećala je da je to jedini način da da nešto svijetu koji ju je često zaboravio. Niko nije znao što je stvarno osjećala, sve dok jednog dana menadžer Toni nije odlučio da provjeri sigurnosne kamere u restoranu. Šokirao se onim što je vidio.
- Na snimci je jasno bilo vidljivo kako Ellie svako veče uzima ostatke hrane, pakuje ih pažljivo i izlazi iz restorana, noseći ih prema nekom kraju grada. U tom trenutku, Toni je shvatio da ona nije samo bila žena koja je čistila restoran. Ona je bila žena koja je donosila svjetlost u živote onih koji su bili izgubljeni u tami.
Sutradan, Toni je okupio osoblje. Pogledali su snimke. Djelatnici su ostali bez riječi. Marko, koji je ranije ismijavao Ellie, sada je bio posramljen. Rosa je imala suze u očima, dok je govorila: “Svi smo mi imali priliku pomoći, ali Ellie je to činila iz ljubavi.”
- Te večeri, sve je bilo drugačije. Kad je Ellie završila smjenu i krenula prema izlazu, svi su joj prišli. Toni je, uz ozbiljan izraz lica, rekao: “Od sada ćemo zajedno, svi, pomagati. Nećeš više biti sama u ovome.” Ellie je stajala zbunjena, a u očima joj je bio vidljiv sjaj, kao da je neko napokon prepoznao njenu unutrašnju borbu.
Od tada, Carmine’s Bistro je pokrenuo program doniranja hrane. Svaka večer, ostatci hrane su stizali u sklonište. Ellie više nije bila sama u tome – cijela ekipa je stajala uz nju. Niko nije više ismijavao njene tihe noći. Sada je bila heroj, ne samo za njih, već za sve one koji su čekali samo da budu primjećeni. I u tišini, gdje je nekada bila nevidljiva, sada je mogla čuti kako njezina dobra djela govore više nego što bi riječi ikada mogle.
