I danas još uvijek traje oproštaj od velikog srpskog glumca, Žarka Lauševića. Kako od običnih ljudi, tako i od kolega glumaca, koji se iz minute u minutu opraštaju od njega na društvenim mreama. Posebno posebna priča je i ona, koju je svojevremeno ispričala glumica Merima Isaković za domaće medije – priča o dušama koje su se srele i volile, ali ne onako kako misle svi, ljubavnom, nego onako u duhovnom-posebnom. Moj divan prijatelj, pa i više: duša koja čedno dodiruje najtananiji dio bića u meni, rekla je ona svojevremneo za srpske medije.
Naše scene u „Staklenoj menažeriji“ su zapamćene i voljene do dana današnjih, i jednostavno, jako teško će se ikada više i ponoviti. Premijera je bila u Beogradskom dramskom pozorištu na Crvenom krstu. Koliko mi je poznato, ovo je bila prva predstava u istoriji srpskog pozorišta koja se igrala dva puta dnevno:ovo je prvi puta bilo tako, a ljudi su bili oduševljeni sa tim načinom prikazivanja.
Publika nas je doživljavala kao dvije osobe spojene u jedno isto biće, slagali smo se u svakom segmentu rada. Neki drugi ljudi su počeli da nas pogrešno doživljavaju kao ljubavnike, a to jednostavno nije bilo tačno. Lauš i ja nikada nismo bili ljubavnici, koliko god to ljudi oko nas mislili. Naš unutarnji dodir ne pripada toj priči. Naš odnos je bio susretanje dvije duše, mnogo delikatniji i dragocijeniji, i ja sam zahvalna bogu na tome. Imali smo mnogo prilika da postanemo ljubavnici da smo to htijeli, tokom beogradskih predstava, i domaćih i međunarodnih turneja, ali nismo.
Moj Vladica je razumio, zato mogu reći da sam imala najboljeg muža na svijetu. Moj muž Vladica koji je bio i ostao moj čovjek, moj romantični muškarac koga sam najviše voljela. I sada kada ga više nema. Vladica je znao da je priroda odnosa Tupča i mene bio sasvim iskren i prijateljski. Dan poslije kobne noći, kada se desila tragedija u kojoj je Žarko Laušević pucanjem nehotice ugasio živote dva mladića u Podgorici, Vladica mi je to javio.
