– Novak i Jelena Đoković su definitino jedna od najskladnijih bračnih parova na cijelom Balkanskom estradnom nebu. Jednostavno, njihova veza koja traje preko 20 posljednjih godina, nikada nije bila uzdrmana, mada su domaći i strani mediji jako puno puta pisali na temu da im sve ne štima baš u braku…
Tijekom gostovanja u emisiji “Kec na jedanaest” na K1 televiziji Jelena Đoković, direktorica Zaklade “Novak Đoković” i supruga Novaka Đokovića, govorila je o svojim iskustvima i spoznajama o roditeljstvu i brizi o djeci. Jelena je naglasila da je neki pojedinci gledaju samo iz perspektive Novakove supruge, zbog čega njene riječi mogu protumačiti kao puko pametovanje. Međutim, njezina je namjera iskreno podijeliti svoja osobna iskustva s drugima. Uz psihoterapeutkinju Smiljanu Grujić, Jelena se dotakla i komentara na koje je naišla, otkrivši tu informaciju odmah na početku.
“U mladosti sam se stalno nalazio u središtu pozornosti i ovo me iskustvo značajno oblikovalo. Provjera i osuda s kojom sam se suočavala bili su neizbježni, bilo da se radilo o mom izgledu, ponašanju ili odabiru riječi. To svakako nije zavidno Položaj za svaku mladu ženu, međutim, ovo putovanje smatram intrigantnim i trudim se da ga provedem najbolje što mogu”, ispričala je Jelena. Naglasila je svoje neslaganje s idejom da “imanje bogatstva sve čini lakšim. Kad me ljudi vide samo kao Novakovu ženu, moje riječi mogu shvatiti kao puko pametovanje.
- Međutim, moja je namjera iskreno podijeliti svoja iskustva s drugima. Često se pretpostavlja da novac čini život lakšim, ali to nije tako. U stvarnosti, bogatstvo pojačava naše strahove i neizvjesnosti, ostavljajući nas još više zbunjenima. Novak i ja smo imali sreću steći bogatstvo i prilike u mladosti i zahvalan sam na smjernicama i podršci koju smo dobili od ljudi oko nas. Ali čak i uz sve te prednosti, treba se zapitati postoji li nešto poput idealnog života.
Iako često tvrdimo da smo imali radosno odrastanje, Jelena vjeruje da smo odgajani da izražavamo takve osjećaje. Jelena je izrazila uvjerenje da smo svi odgajani i školovani da vjerujemo da je naše djetinjstvo bilo radosno. Međutim, pomnijim ispitivanjem možemo otkriti razne aspekte koji su na nas ostavili trajan utjecaj. Iako bismo i dalje trebali cijeniti naše roditelje i toplinu našeg doma, važno je priznati i riješiti sve dublje emocionalne rane koje nam mogu uzrokovati ljutnju, frustraciju ili tjeskobu. Jelena je naglasila da je izražavanje tih emocija zdrav i prihvatljiv način za snalaženje kroz njih. Često se raspravlja o konceptu emocionalne pismenosti, s namjerom da se razbije društveni tabu koji okružuje ljutnju i mišljenje da se ona ne smije otvoreno izražavati. U više navrata, pojedinci su se suzdržali od priznanja svoje ljutnje.
Ali zašto? Ovo ponašanje može se pratiti unatrag do našeg djetinjstva, kada su nas učili da su određene emocije prihvatljive, dok druge nisu. Kao djeca su nas grdili kada smo iskazivali pretjeranu sreću, a kada smo izražavali ljutnju, susreli smo se s rečenicom: “Nemoj mi uzvraćati”. Jelena je istaknula ovaj problem i podijelila svoja iskustva u razgovorima s drugim roditeljima u sličnim situacijama. Koncept o kojem ću raspravljati možda neće biti spremno prihvaćen od strane ljudi, jer se često pretpostavlja da je nešto što bi nam trebalo biti prirodno.
Prošle godine imali smo privilegiju ugostiti dr. Šefalu, koji nas je prosvijetlio o praksi svjesnog roditeljstva. Kao njezin student, u potpunosti sam prihvatio ovu ideju i prepoznao značajan osobni rast koji to zahtijeva. Tijekom nedavnog razgovora dr. Gabor Mate zadubio se u teme ovisničkih ponašanja, navika i traume. Jelena je istaknula važnost vrednovanja djetetovih emocija, kako bi se ono osjećalo prihvaćeno. Sposobnost povezivanja s drugima i istraživanja različitih tema otključana je kroz ovo iskustvo. Važno je priznati da se o traumi može govoriti i bez pojave rata ili holokausta.
- Djeca se svakodnevno suočavaju sa situacijama koje mogu biti uznemirujuće i traumatične, osobito ako se osjećaju usamljeno s njima. Kada roditelji ne shvate djetetove probleme ozbiljno, dijete može postati manje sklono povjeravati im se, što dovodi do pada povjerenja. Posljedično, dijete je prepušteno samo suočavanju sa svojim problemima, što može imati dugotrajne posljedice. Kao roditelji, ključno je prepoznati da se ne radi samo o tome da dijete očvrsne ili potisne svoje emocije. Projiciranjem vlastitih strahova na njih, nenamjerno zanemarujemo njihove potrebe.
U tim trenucima bitno je odgovoriti na njihove potrebe i pružiti im potrebnu podršku. Ono što im uistinu treba jest da budu viđeni, priznati i da im se potvrde emocije, kako je objasnila Jelena Đoković u svojoj raspravi o ekstremnom roditeljstvu. Jelena nudi smjernice o dva suprotna pristupa roditeljstvu koja postoje. S jedne strane, tu je strog i tradicionalno autoritativan stil, u kojem djetetova prava ne postoje. Svima su nam poznate fraze koje se vežu uz ovakav način roditeljstva, budući da je prevladavalo u društvu u kojem smo odrasli. S druge strane, tu je permisivni stil roditeljstva, gdje granice ne postoje, a dijete se vodi vjerovati da je “sve moguće”. Jelena ističe da niti jedna krajnost nije korisna. U modernom dobu, kako roditelj može učinkovito balansirati između toga što je autoritativna figura, prijatelj koji pruža podršku svom djetetu i netko tko mu može pružiti pošteno vodstvo usred svijeta punog prijevara?
“Nisam siguran. Čini se da postoji mnoštvo mišljenja i teorija o tom pitanju. No, jesmo li ikada susreli istinski zadovoljnu osobu? Zamislimo, na trenutak, da bismo mogli oponašati takvu osobu. Često čujemo priče Ipak, naša su vlastita iskustva prolazna, ograničena na mala zadovoljstva koja se brzo raspršuju Još uvijek tražim odgovore. Ne bojim se postavljati upitna pitanja, jer se nadam da ću kroz svoje kontinuirano obrazovanje manifestirati pozitivnu promjenu, posebno kada je riječ o pripremi moje djece za izazove s kojima će se suočiti kao članovi društva.
Hoće li se moja djeca osvrnuti i uočiti prisutnost traume? I ako je tako, koliki će dio tog tereta biti pripisan mojim vlastitim nesavršenostima kao roditelja su neprocjenjivi, jer služe kao ponizni podsjetnici na utjecaj naša djeca mogu utjecati na oblikovanje naše perspektive,” podijelila je Jelena, prije nego što se upustila u konkretne slučajeve koji su potaknuli takvu introspekciju. “Izazov je kada djeca ističu svoju individualnost i odupiru se. Kao roditelju, može biti teško prihvatiti taj otpor. U tim trenucima se moje unutarnje dijete budi i ja instinktivno koristim iste metode koje su nekoć korištene na meni. Razumijem da uvijek ima prostora za napredak, ali ja u tom trenutku dajem sve od sebe. Budući da sam pričljiva osoba, moja me djeca znaju poniziti svojim izravnim pitanjem:
‘Mama, što to radiš?’ – podijelila je supruga najboljeg svjetskog tenisača, koja je otkrila i da Tara i Stefan imaju različite osobnosti. Od trenutka kad su došla na svijet, moja su djeca pokazivala različite osobnosti. Kad sam primila Stefana u majčinstvo, pokazalo se da je prilično kompleksna i izmučena duša. Kao nova mama, vjerovala sam da imam svo znanje i stručnost, ali stvarnost je donijela iscrpljenost i sumnju, povećavajući svaki pogrešan korak kao katastrofalan. Međutim, sa svojim drugim djetetom napravila sam neke korake na svom putu. Jelena je ispričala kako Tara ima nevjerojatno otporan karakter i sklonost organiziranju i stvaranju.
